CRKVA I ŽIVOTINJE

CRKVA I ŽIVOTINJE

0 5900
Željka Bišćan s bijelim pijetlom Pegazom u krilu.

Sv. Franjo ističe da je naša prva dužnost prema našoj braći životinjama da ih ne povrjeđujemo, niti ponižavamo, ali uz to i upozorava da nam se na tome nije dovoljno zaustaviti, jer imamo uzvišeniju misiju prema njima, a to je da im budemo na usluzi kada god oni to trebaju.

Čovjek je u pravom smislu slika Božja tek kada u ljubavi skrbi i pomaže svakome stvorenju koje je potrebno njegove pomoći. A savršena slika Božja je onaj koji je tu dobrohotnu i velikodušnu ljubav spreman posvjedočiti i po cijenu vlastita života. Bog nam je tu svoju ljubav i kako to On vlada jasno pokazao u Isusu Kristu, kojeg je svaki čovjek pozvan nasljedovati kao uzor autentične ljudskosti, a svaki kršćanin posebno pozvan je da to čini još predanije, još vjernije, još više i još radikalnije.

Čovjek, a osobito kršćanin, koji nije razvio svoj odnos poštovanja i ljubavi prema životinjama jest nepotpun, nerazvijen i nezreo u svojoj ljudskosti i u svojoj vjeri.

 

Autorica: Željka Bišćan, magistra katoličke dogmatske teologije i višegodišnji nositelj izbornog kolegija “Teološka promišljanja zoologije” na Institutu za teološku kulturu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sada djeluje u okrilju vlastitog Edukacijskom centra NOVA ARKA.

https://www.facebook.com/Edukacijski-centar-Nova-Arka-Ustanova-za-obrazovanje-odraslih-167433963287143/timeline/

 

Iako većina ljudi o ovoj temi jedva išta uistinu zna, zanimljivo je da ona spada među one teme za koje skoro svi smatraju da znaju sve. Naime, ljudima su; i Crkva, i životinje jednostavno preblizu. Što se Crkve tiče, ako možda sami nisu vjernici niti odlaze u crkvu ljudi se svakodnevno susreću s vjernicima i prolaze kraj crkava te slušaju razna mišljenja i nailaze na različite informacije o vjernicima, vjeri i Crkvi kao zajednici vjere i instituciji prisutnoj u našemu društvu. Najčešće je riječ o površnim medijskim izvještajima i reportažama, kratkim komentarima i sl. Što se životinja tiče, ako neki ljudi možda sami i nemaju kontakt, prijateljstvo ili suživot sa životinjama, oni se ipak svakodnevno susreću s drugim ljudima koji imaju takve odnose sa životinjama te slušaju razna mišljenja i nailaze na različite informacije o životinjama. I te informacije su uglavnom površne, oskudne i nerijetko netočne. I Crkva, i životinje su ljudima zapravo „preobični“ da bi im uopće palo na pamet da ih možda ne poznaju dovoljno, preblizu su im da bi ih uopće zainteresirali kao nešto novo i još neotkriveno, nešto što bi poželjeli bolje upoznati ili barem provjeriti svoje površne dojmove i olako preuzete stavove o njima. A kada je riječ o samom odnosu Crkve prema životinjama kroz povijest i onome što Crkva o njima vjeruje i naučava i otkrivanju što bi u skladu sa svojom izvornom vjerom trebala vjerovati i naučavati, tu je stanje još jadnije. O tome nerijetko često i sami vjernici krivo misle i vjeruju pa stoga i krivo djeluju u skladu s tim pogrešnim stavovima misleći da znaju, zastupaju i žive autentični stav i vjeru Crkve. Dakle, ovo je tema koja sa sobom nosi potrebu razotkrivanja mnogo neznanja, mnogo predrasuda i mnogo nesporazuma na više razina. Ovo će biti tek prvi korak u nadi da ćemo donijeti više svjetla i odgovoriti na barem neka od premnogih pitanja koja su već dugo prisutna u vama ili koja će se možda tek javiti pri iščitavanju ovih redaka.

.
PROMIŠLJANJE CRKVE O ŽIVOTINJAMA

Životinje se spominju u Bibliji. Štošta se može iščitati iz biblijskih tekstova o tome tko su one u Božjim očima za nas i tko bi mi trebali biti za njih. Štošta se može razabrati o Božjem odnosu prema njima i njihovom prema Bogu te o Božjoj volji kako bi se mi prema njima trebali odnositi i one prema nama, a da taj odnos bude Bogu mio. No, tu uistinu vrlo obimnu temu, životinje u Bibliji, za sada ćemo ostaviti po strani, jer zahtijeva ne samo jedan već više zasebnih članaka.

Iako, s jedne strane, u Bibliji možemo pronaći pravo blago Božje objave o životinjama, s druge strane, na žalost, moramo istaknuti iznenađujuću činjenicu da se od postanka Crkve donedavno ono uopće nije ozbiljnije nastojalo istražiti niti promišljati o životinjama kao očevidnoj zasebnoj životnoj stvarnosti. Umjesto toga, Crkva ih je pri promišljanju stvarnosti koja nas okružuje više manje svodila na „prirodni okoliš“ i „imovinu“. Životinje su jednostavno trpane u isti koš s ostalom živom (biljkama) i neživom stvarnošću (zvijezdama, zemljom, planinama, morima, rijekama …), a prema svima njima zajedno se zauzimao isti i, u odnosu na izvorni duh kršćanske vjere, vrlo upitni stav. Naime, taj je stav, na žalost, uvelike bio inspiriran grčkom (Platon i Aristotel) i, kasnije, europskom (Descartes) filozofijom (više pročitajte ovdje: http://www.zarez.hr/clanci/znanost-i-vjera-kao-alibi-za-holokaust-nad-zivotinjama), a ne izvornom Božjom objavom o tim stvarnostima. Dakle, ističemo da se kršćanstvu neopravdano i pogrešno pripisuje takav stav kao izvoran, jer on, iako su mnogi kršćani uvelike doprinijeli njegovom širenju, nije izvorno kršćanski stav. Uz to, treba posebno istaknuti da je tijekom povijesti u Crkvi itekako bilo i drugih glasova i stavova o životinjama, a o kojima se, na žalost, gotovo uopće ne zna, iako oni imaju gotovo jednaku, čak i veću težinu od prije spomenutih, jer izražavaju stav utemeljen na izvornoj kršćanskoj objavi i njezinom duhu. Baš zato ćemo se njima ovdje malo više pozabaviti.

.

"Naša prva dužnost je prema našoj braći životinjama da ih ne povrjeđujemo, niti ponižavamo, ali na tome se nije dovoljno zaustaviti, jer imamo uzvišeniju misiju prema njima, a to je da im budemo na usluzi kada god oni to trebaju." - Sveti Franjo Asiški

“Naša prva dužnost je prema našoj braći životinjama da ih ne povrjeđujemo, niti ponižavamo, ali na tome se nije dovoljno zaustaviti, jer imamo uzvišeniju misiju prema njima, a to je da im budemo na usluzi kada god oni to trebaju.” – Sveti Franjo Asiški

NEKE MISLI CRKVENIH OTACA O ŽIVOTINJAMA

Spomenimo neke drevne crkvene oce, tj. prve kršćanske intelektualce čiji su spisi posebno cijenjeni, jer svjedoče o izvornoj vjeri prvih kršćana. Spomenut ćemo neke od njih koji su u gore navedenom duhu izjavili nešto o odnosu prema životinjama. Npr., Sv. Klement Rimski (102.g.) poučava Korinćane: ”Promatrajmo Boga svojom mišlju, očima svoje duše gledajmo njegovu strpljivu volju i razmišljajmo kako se pokazuje blag prema svakome stvoru (…) plodna zemlja po njegovoj odluci donosi ljudima, životinjama i svim živim bićima na zemlji obilnu hranu u svoje vrijeme (…).” Zatim opisuje sklad prirode koja se posvemašnje podlaže Božjim zakonima te zaključuje da je “višnji Graditelj i Gospodar u svemu svojem stvaranju htio da vlada mir i sklad, jer on želi dobro svim svojim stvorenjima”.
Teofil, Antiohijski biskup (150.g.), ističe da su životinje slijedile čovjeka koji je skrenuo s Božjega puta i da će se, ako se čovjek uzdigne od tog posrnuća i prestane činiti zlo, i životinje vratiti k svojoj izvornoj nježnoj prirodi.
Sv. Bazilije iz Cezareje (275.g.) moli Boga da nas obdari osjećajem za sve životinje, nazivajući ih našom braćom i sestrama kojima je Bog s nama darovao ovu zemlju za dom. Ova krasna duboka i autentično kršćanska Bazilijeva misao i sada itekako ima što poručiti čovječanstvu. Naime, ona ističe činjenicu koja se i danas uglavnom previđa, i u Crkvi, i u svijetu, da je Zemlja od Boga darovani dom; i životinjama i ljudima, a ne samo ljudima, i da bi, u skladu s tim, ekologija trebala biti znanstvena disciplina koja se bavi okolišem, i njihovim i našim, koja skrbi oko njegova očuvanja; i za njih, i za nas, tj. očuvanja doma svakoga od nas, i životinja, i ljudi, umjesto da životinje svrstava u okoliš. Iznimno je važno uočiti da postoji bitna i očevidna razlika između ljudi i životinja, tj. ljudi i ne-ljudi s jedne strane, i prirode, tj. okoliša u koji nas je Bog posijao da u njemu zajedno živimo s druge strane. Spomenimo još i Sv. Ivana Krizostona (400.g.) koji tvrdi da smo dužni životinjama iskazivati ljubaznost i nježnost iz više razloga, a ponajviše zato što imamo zajednički izvor života.

.
NEKE MISLI SVETACA O ŽIVOTINJAMA

Ako zavirimo u noviju povijest, vidjet ćemo da su poznati sveci također izrekli neke autentično kršćanske misli o životinjama i tome kakav bi trebao biti odnos kršćana prema životinjama.
Tako nas, npr., Sv. Ivan od Križa (1582.g.) upozorava da sva stvorenja, svako prema mjeri dara koji je od Boga primio, uzdižu svoj glas svjedočeći tko je Bog, svako pojedino stvorenje na svoj način uzvisuje Boga, jer ima u sebi Boga. Ovdje se možemo prisjetiti kako naš narod zna reći da je netko “ubio Boga” u nekome i tako indirektno svjedoči ovu svoju autentično kršćansku vjeru u Božju prisutnost u svakome živome biću koju je ovaj crkveni naučitelj i svetac jasno izrazio.
Sv. Franjo, svetac dobro poznat baš prema svojoj povezanosti s prirodom i životinjama, izrekao je možda najdublje i najsnažnije riječi o tome kakav bi kršćani trebali imati odnos prema životinjama. Sv. Franjo ističe da je naša prva dužnost prema našoj braći životinjama da ih ne povrjeđujemo niti ponižavamo, ali uz to i upozorava da nam se na tome nije dovoljno zaustaviti, jer imamo uzvišeniju misiju prema njima, a to je da im budemo na usluzi kada got oni to trebaju. Ovu misao možemo slobodno obilježiti kao jednu od najkršćanskijih ikada izrečenih o našem odnosu prema životinjama. Možemo samo dodati: blaženi oni koji to i čine, jer to je ono “vladalaštvo” koje nam je Bog povjerio nad životinjama. Naime, čovjek je u pravom smislu slika Božja tek kada u ljubavi skrbi i pomaže svakome stvorenju koje je potrebno njegove pomoći. A savršena slika Božja je onaj koji je tu dobrohotnu i velikodušnu ljubav spreman posvjedočiti i pod cijenu vlastita života. Bog nam je tu svoju ljubav i kako to On vlada jasno pokazao u Isusu Kristu, kojeg je svaki čovjek pozvan nasljedovati kao uzor autentične ljudskosti, a svaki kršćanin posebno pozvan je da to čini još predanije, još vjernije, još više i još radikalnije.

.
NOVIJI RAZVOJ MISLI O ŽIVOTINJAMA

Jača struja ozbiljnijeg kršćanskog razmišljanja o prirodi i životinjama u svjetlu Božje objave nastaje tek krajem prošloga stoljeća, a ona promišljanja životinja kao zasebne stvarnosti javlja se u redovima anglikanaca i protestantskih Crkava. Ovdje se osobito ističe anglikanac Andrew Linzey, prvi profesor animalne etike u svijetu, osnivač Oxfordskog centra za animalnu etiku (http://www.oxfordanimalethics.com/home/) i autor mnogih sada već magistralnih djela o dobrobiti i pravima životinja pisanih u kršćanskom duhu.

U Katoličkoj Crkvi se tek odnedavna budi svijest o potrebi ozbiljnijeg promišljanja i korjenitog mijenjanja odnosa prema prirodi i životinjama. Tu svijest su diskretno dotaknuli papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a nešto konkretnije neki rijetki hvale vrijedni pojedini biskupi. Istaknut ćemo osobite hvale vrijedno pismo nadbiskupa Malte i biskupa Gozoa povodom blagdana uznesenja bl. dj. Marije (2002.): Naša dužnost brige za stvorenje i okoliš. Kroz cijelo pismo se ističe potreba za brigom i odgovornim ponašanjem prema stvorenjima, prirodi i okolišu. Naglašava se da ta briga mora početi od odgoja djece u obiteljima. Oni u svojem govoru jasno luče Božja stvorenja od prirode i okoliša pa za njih posebno na kraju svojega pisma ističu kako se osjećaju vrlo tužnima kada čuju za slučajeve nedostatka respekta, nesmiljenog mučenja i brutalnog ubijanja životinja te pozivaju sve da potraže Marijinu pomoć u brizi za stvorenja i zaštitu okoliša naglašavajući da će nam Marija majka Kralja svega stvorenja sigurno pomoći.

No, svijest o potrebi novog promišljanja odnosa prema prirodi i životinjama možemo slobodno reći da je na globalnoj razini značajnije započeo buditi baš u ove naše dane papa Franjo, što svjedočeći svoj konkretni novi odnos jednoga pape prema životinjama, što sasvim izričito svojom, sudeći po reakcijama u Crkvi i svijetu, revolucionarnom enciklikom “Laudato Si”.

Ivan Pavao II. jednom je prilikom istaknuo da životinje imaju dušu, a poznat je i njegov vrlo značajan san o mački i njezinim mačićima beskućnicima uoči njegovom posjetu SAD. San je ostavio dubok dojam na Papu, ali, baš kao i u tom snu, Ivan Pavao II. nije smogao snage i načina kako da konkretno reagira po tom pitanju. Zanimljivo je da ga nasljeđuje baš Benedikt XVI., poznat po svojoj ljubavi i skrbi prema rimskim uličnim mačkama, ali i kritici nehumanog uzgoja životinja na farmama, nepoštivanja integriteta njihova tijela i njihovog od Boga im dana dostojanstva. No, sve to nije značajnije odjeknulo niti u crkvenoj niti u široj javnosti. Baš kao ni vrlo konkretni potez nadbiskupa Malte i biskupa Gozoa te nekih drugih biskupa koji su nastojali u svojim pismima i poslanicama progovoriti o dobrobiti životinja i važnosti humanog odnosa prema njima. Svi oni su, na žalost, na razini opće Crkve ostali uglavnom nezapaženi, a nisu privukli veću pažnju ni u široj društvenoj zajednici. Ostaje nam nadati se da su ipak donijeli ploda na lokalnoj razini, u njihovim Crkvama kojima su te poslanice i uputili. Ali i radovati se što na čelu Crkve danas imamo papu kojemu su privukle pažnju, jer je neke od njih ugradio u svoju već spomenutu encikliku.

Tek je papa Franjo smogao snage i pronašao način kako iskoračiti u ime Crkve i učiniti nešto za životinje u duhu spomenutoga sna Ivana Pavla II., tj. progovoriti o grijehu čovječanstva i kršćanskih crkva s kojim je Ivana Pavla II. Bog suočio u tom potresnom snu. Istina, papa Franjo u usporedbi sa suvremenim aktivistima za dobrobit životinja i s obzirom na priželjkivanja svih onih kojima je na srcu oslobođenje životinja koje već predugo silno pate pod ljudskom čizmom, čini vrlo malo, tek prve korake. No, treba ih istaknuti i radovati im se, jer oni bude nadu da će Crkva, to Božje dijete, uskoro prohodati, štoviše, da će jednoga dana i trčati, i tim trkom obradovati svojega Oca na Nebesima, Stvoritelja sviju nas, a svojoj braći i sestrama životinjama konačno donijeti tako dugo žuđeno oslobođenje koje im je sam Bog obećao da će im kroz svoju ljudsku djecu poslati (usp. Rim 8,18-).

.
SVECI I ŽIVOTINJE

Možda se sjećate neobične vijesti da se papa Franjo neočekivano sagnuo i blagoslovio psa slijepoga novinara. Na prvi dojam izgleda nam da papa Franjo svojim blagoslovom psa čini nešto u Crkvi neuobičajeno. Da, možda za papinski protokol, ali ne i za već davno posvjedočeno ponašanje istaknutih vjernika prema životinjama. Naime, Crkva je sav narod Božji, a ne samo oni koji ju vidljivo vode: papa, biskupi i svećenici. Zanimljivo je da Crkva kroz povijest proglašava svece, tj. one istaknute pojedince u svojim redovima koje je nedvojbeno prepoznala kao uzore vjerničkog života i povezanosti s Bogom. U tom smislu posebno je zanimljivo da niti jedan svetac nije poznat po zlostavljanju životinja, nego upravo suprotno. Sveci su nerijetko pokazivali izvanredno dobar odnos prema životinjama, a i životinje prema njima.

Sveti Antun Pustinjak ili sv. Antun opat.

Sveti Antun Pustinjak ili sv. Antun opat.

Sveci su uglavnom svoj kršćanski odnos prema životinjama svjedočili više svojim odnosom s njima, a ne izjavama o njima od kojih smo neke prije naveli. To nipošto nije manje važno od riječi, štoviše, baš zato što su oni legitimni uzori življenja kršćanske vjere svim vjernicima. Cijeli njihov život, pa tako i njihov odnos prema životinjama, Crkva priznaje kao onaj u koji bi se svi vjernici trebali ugledati i nastojati ga nasljedovati nadahnjujući se na njihovim primjerima. Naravno, sv. Franjo i u tome prednjači, ali daleko od toga da je on jedini svetac koji je posvjedočio svoj dobar odnos prema i sa životinjama. Krenimo od onih drevnijih svetaca. O njima uglavnom kruže priče koje je teško procijeniti jesu li stvarni događaji. No, čak i da nisu, oni izražavaju vjeru kršćana da jednom svecu dolikuje imati otkupljen / svet odnos i sa životinjama, tj. da je dobar i prijateljski odnos prema životinjama i sa životinjama dio jednog uzornog kršćanskog života.

Sv. Ante Pustinjak gotovo se redovito prikazuje sa svinjom do svojih nogu, a kruži priča da su mu pri posjeti poznatom pustinjaku Pavlu gavrani koji su hranili Pavla kruhom u pustinji donijeli i njemu jedan. Oni nisu najpoznatiji primjer kako životinje pomažu svecima.
Poznatija je epizoda sv. Roka kojeg se redovito prikazuje sa psom do nogu, omiljenoga sveca u Hrvatskoj. Njega je pas hranio kada se bolestan od kuge i ostavljen od sviju povukao u prirodu na osamu.
Uz to je poznata i priča kako je neki neobični pas čuvao sv. Dominika baš poput anđela čuvara, pojavljujući se niotkuda kada ga je trebalo spasiti od opasnih zlonamjernika, a sv. Franju je sokol budio na službu Božju.

No, nisu samo životinje pomagale svecima, nego su i sveci pomagali životinjama. Sv. Jeronim je pomogao ozlijeđenom lavu i zauzvrat dobio vjernoga prijatelja i stoga ga se uglavnom slika s lavom koji leži pored njega poput psa.

Sv. Franjo je poznat po mnogim svojim epizodama sa životinjama koje je smatrao i zvao svojom braćom i sestrama (http://www.gospa-lurdska.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=314&Itemid=58)

Osobito je značajna ona s Gubijskim vukom. Franjo je pomogao izgladnjelom vuku koji je pljačkao i napadao građane Gubija da ga ti ljudi ne ubiju zbog njegova terora, i ne samo da mu oproste, nego da i sklopi s njima miroljubiv savez. Posebno je to što je Franjo razgovarao s vukom, objasnio mu situaciju u kojoj se našao takvim ponašanjem i što mu ljudi spremaju, a vuk je Franji predočio svoj problem. Na inicijativu sv. Franje, vuk je sv. Franji obećao da će više neće pljačkati i napadati ljude, a ljudi su vuka primili u svoj grad i, kako su oni obećali sv. Franji, od tada na dalje su mu pomagali da uvijek ima što za jesti.

Zanimljivo je kako se kroz te legende jasno vidi živa vjera Crkve da i životinje zasigurno primjećuju svetost nekog sveca. Životinje svojim neobičnim odnosom i pitomošću prema Božjem čovjeku na svoj način svjedoče drugim ljudima njegovu svetost. Nerijetko se otkriva i da, za razliku od mnogih ljudi, one dobro razumiju njegovo svjedočenje i propovijed o Bogu. One su nerijetko za njegovu poruku više zainteresirane i bolje ju prihvaćaju nego ljudi.

Pčele su, npr., posebno posvjedočile za sv. Ritu leteći joj oko usta kao oko cvijeta te time jasno označile ljepotu i slatkoću Božje poruke koju kroz njezina usta Bog dariva svijetu.
Oko sv. Franje su se skupljale ptice da slušaju njegovu propovijed, a sv. Antunu Padovanskom su isplivale ribe na površinu ne bi li čule što im govori o Bogu, kada ljudi za to nisu bili zainteresirani.

Svi ti prizori su vjerno zabilježeni u skoro svakom prikazu ovih svetaca kao barem simbolično prisutna životinja pored njih i snažno nam sugeriraju vjeru Crkve da su baš ti posebni odnosi tih svetaca sa životinjama i životinja s njima nešto vrlo važno i značajno što svjedoči o njihovoj svetosti.

Na temelju ovih kršćanskih predaja možemo ustvrditi da je u Crkvi barem latentno itekako živa svijest da bi trebala propovijedati Evanđelje, radosnu vijest o Bogu koji ljubi i spašava sva svoja stvorenja. Crkva bi trebala to propovijedati, poput navedenih svetaca, svim Božjim stvorenjima, a ne samo ljudima. No, do sada još očito nije nađen način kako to činiti. To nesumnjivo mora biti na životinjama razumljivom jeziku i to za svaku životinjsku vrstu posebno, a ove nam priče svjedoče da tako nešto mogu činiti samo oni koji duboko i posvemašnje žive u duhu Božjemu, duhu čiste, nesebične i velikodušne ljubavi prema Bogu i svim Božjim stvorenjima. Za očekivati je, dakle, da će se to desiti kada Crkva, ili barem kritična masa njezinih članova dosegne tu kršćansku zrelost, tj. svetost kakvu su bili dosegli spomenuti sveci. Papa Franjo i sve brojniji kršćani koji dižu svoj glas za dobrobit i oslobođenje životinja, kao i oni koji iz milosrdne ljubavi prema braći i sestrama životinjama postaju vegetarijanci ili vegani, Božji su nam znak da se taj čas približio. Dolazi Novi Božji svijet u kojem nećemo proždirati jedni druge, nego živjeti zajedno pred Bogom u miru i sućutnoj ljubavi jedni s drugima. To je to Evanđelje, ta Radosna vijest koju ne samo sveci, nego svi kršćani po Isusovom nalogu (usp. Mk 16,15), a sudeći po znakovima vremena, konačno trebaju početi naviještati i životinjama i cijeloj prirodi, tj. svim stvorenjima Božjim!

.
SLUŽBENA CRKVA DANAS I ŽIVOTINJE

Papa Franjo nam u svojoj enciklici “Laudato Si” predočava i osvjetljava taj često zanemarivani podatak iz životopisa svetaca koji smo promotrili u prethodnom naslovu, podatak o njihovoj komunikaciji i njihovom prijateljskom odnosu sa životinjama. Naime, on ponavlja da je čovjek stvoren na Sliku Božju i skreće nam pažnju da je Bog trojstven, da stoga i čovjek kao njegova slika i cjelokupna stvorena stvarnost nosi u sebi princip trojstva pa tako i naš odnos sa stvorenom stvarnošću čiji smo dio nosi u sebi tu trojakost. U tom smislu, čovjek koji se uzorno i cjelovito razvio i sazorio u svojem odnosu sa stvarnošću, razvio je odnos poštivanja i ljubavi i prema Bogu i prema ljudima i prema ne ljudskim Božjim stvorenjima. Svaki od ta tri odnosa je također trojstven, no nećemo sada razvijati teološku misao o tome. Dovoljno će nam biti ustvrditi da iz toga proizlazi da čovjek, a osobito kršćanin, koji nije razvio svoj odnos poštovanja i ljubavi prema životinjama jest nepotpun, nerazvijen i nezreo u svojoj ljudskosti i u svojoj vjeri. Ljudi koji su osim prema ljudima i ljudskoj zajednici razvili svoj ljudski odnos ljubavi i prema Bogu (i s Bogom) i prema životinjama (i sa životinjama) jednostavno su rečeno cjelovitije razvijene i zrelije ljudske osobe od onih koji to nisu razvili. Ljudi koji nisu u doticaju i nemaju odnos s Bogom i sa životinjama ostaju osiromašeni i zatvoreni unutar samo jedne dimenzije svojega bića uskraćujući same sebe za posebno bogatstvo drugačijih odnosa s bićima drugačijima od sebe. S jedne strane je to odnos s Bogom od kojega sve primaju i koji im želi u osobnom susretu darovati još mnogo više, čak sebe samoga, tj. vlastito prijateljstvo, a s druge strane to je odnos s ne ljudskim bićima s kojima bi mogli razmijeniti darove kojima Bog obasipa i nas, i njih. Mogli bi im darovati one darove koje je Bog u nas posijao za njih i primiti one koje je Bog u njih posijao za nas. Vrhunac te razmijene / odnosa je, po uzoru na Boga, darivanje vlastitog prijateljstva, tj. sebe samih jedni drugima. Ne kaže se bez razloga prijatelju: “Imaš mene”. Prijateljstvo je vrhunac odnosa i onaj tko je iskusio samo ljudsko prijateljstvo jamačno je siromašniji od onoga koji je iskusio i ono ne-ljudsko, a najbogatiji je onaj koji je iskusio i Božje prijateljstvo i prijateljstvo životinja te ga razvija kao i svoja ljudska prijateljstva i odnose. Naravno, odnos prema biljkama i ostalim Božjim stvorenjima, koji je sv. Franjo također razvio, predstavlja nam daljnji izazov, ali nadilazi okvire teme o kojoj smo odlučili pisati u ovome članku pa za sada toliko. Dovoljno za početak.

Na kraju jedan poziv svima: Približilo nam se Kraljevstvo Božje, obratimo se od svakoga zla i bešćutnosti i vjerujmo Evanđelju, Radosnoj vijesti da smo svi od Boga stvoreni iz ljubavi za zajedništvo u ljubavi i vječni život! Ljubimo jedni druge kao što je Isus Krist ljubio nas, spremni da posvjedočimo tu ljubav i kada je zgodno i kada je nezgodno.

 

Ako ste se zainteresirali za knjigu Andrewa Linzeya: “Teologija životinja”, čiji smo prijevod objavili, obratite nam se na 099 838 27 24 ili 099 82 52 901.

BEZ KOMENTARA

Odgovori: