Inspiriran “spiritističkim razgovorom” s Edwardom Saidom koji je Ivana Perić upriličila na H-Alteru, organizirao sam “spiritističku seansu” na koju sam pozvao nekoliko umrlih i živih filozofa koje smatram relevantnim sugovornicima u diskusiji o problematici izbjeglica.
Autor: Hrvoje Jurić
.
Hrvoje Jurić: Filozofija izbjegličke krize
Vjerujem da su se svi članovi kolumnističke internacionale – odnosno hrvatski, europski i svjetski pisci redovnih dnevnih, tjednih ili mjesečnih komentara u tiskanim i elektroničkim medijima – u posljednjih nekoliko mjeseci nalazili u istoj nevolji. Ne mislim pritom na uobičajeni problem dostavljanja članka do dedlajna dogovorenog s urednikom, koji je za većinu kolumnista nerješiv, nego na problem izbora teme članka. No, ovoga puta problem izbora teme članka ne sastoji se u tome što je temu teško pronaći ili ju je teško izabrati iz mnoštva tema koje pozivaju na javno očitovanje, nego u tome što se jedna tema sama nameće do te mjere da je kolumnistu nezaobilazna, ali ne kao pukom izvršitelju određenog posla, koji je pod stalnim pritiskom aktualnosti i zanimljivosti, pa čak ni samo kao intelektualcu koji osjeća dužnost da, kantovski, javno upotrebljava svoj um i govori o važnim pitanjima sadašnjeg trenutka, vjerujući da njegova javno iskazana riječ nešto vrijedi, nego i kao čovjeku.
Radi se, dakako, o recentnoj izbjegličkoj krizi. S jedne strane, imati priliku doprinijeti osvještavanju i artikuliranju problema izbjeglica u javnosti, a tu priliku ne iskoristiti, čini se nepravednim, jednako kao i propustiti priliku, ako ju se ima, da se konkretno, materijalno pomogne ljudima u nevolji koji migriraju s istoka na zapad. Ali s druge strane, postavlja se pitanje: što reći a da to nije već rečeno, tj. što se novo i relevantno još može reći s obzirom na poplavu više i manje opsežnih, više i manje ozbiljnih članaka, koja prati ovaj izbjeglički val “biblijskih razmjera”?
Hrvoje Jurić: Filozofija izbjegličke krize
Kao čovjek i kolumnist koji je ujedno filozof, utekao sam se onome što mi je po poslu, po struci i po pozivu najbliže, a to su filozofija i filozofi. Inspiriran “spiritističkim razgovorom” s Edwardom Saidom koji je Ivana Perić upriličila na H-Alteru, organizirao sam “spiritističku seansu” na koju sam pozvao nekoliko umrlih i živih filozofa koje smatram relevantnim sugovornicima u diskusiji o problematici izbjeglica. To su: Immanuel Kant (1724.–1804.) iz nekoć njemačkog Königsberga, a danas ruskog Kalinjingrada, Hannah Arendt (1906.–1975.), njemačka Židovka koja je, nakon odlaska iz Njemačke, preko Francuske došla u Ameriku gdje je ostala do kraja života, Jacques Derrida (1930.–2004.), Francuz rođen i odrastao u Alžiru, Giorgio Agamben (1942.), Talijan koji redovito predaje u Francuskoj, Njemačkoj i Americi, te Peter Singer (1946.), Australac koji već petnaestak godina živi i radi u SAD-u. U publici se našla jednako interesantna ekipa: kineski filozof Konfucije (551. p. n. e.–479. p. n. e.), židovski rabin Hilel (oko 110. p. n. e.–oko 9.), Savao iz Tarza (oko 5.–oko 67.), rimski građanin židovske vjere, nakon obraćenja na kršćanstvo poznatiji i kao apostol Pavao, rimski filozof i političar Lucije Anej Seneka (4. p. n. e.–65.), islamski učenjak Al-Nawawi (1234.–1277.), Angelo Giuseppe Roncalli (1881.–1963.), koji je od 1958. do smrti djelovao kao papa Ivan XXIII, te grčko-australski ekonomist i nakratko grčki ministar financija Janis Varufakis (1961.).
Hrvoje Jurić: Filozofija izbjegličke krize
Polazim od činjenice da se pod pritiskom problema koji zahtijevaju urgentna i učinkovita rješenja često zaboravlja propitivati uzroke izbjegličkih kriza, i općenito i u recentnom slučaju. Ne zaboravljajući dublje ekonomske i političke probleme, rekao bih da je glavni neposredni uzrok tih kriza u pravilu – rat. Ne bi li, u tom smislu, jednoj “filozofiji izbjegličke krize”, kao filozofskom osvještavanju problematike izbjeglica i izbjeglištva, trebala prethoditi jedna “filozofija rata”, s istaknutim zahtjevom za globalnim i trajnim mirom? Gospodine Kant, vi ste promišljali o tim pitanjima, štoviše, u jednom ste svom članku istaknuli “vječni mir” kao etički, pravni i politički cilj…
Kant: U osnovi bih se složio s rečenim. No, mnogi će se iznenaditi kada kažem da prirodno stanje među ljudima koji žive jedni uz druge nije stanje mira nego, naprotiv, ratno stanje, tj. ono u kojem, istina, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak stalno prijeti. Mirovno stanje treba dakle ustanoviti.
Što bi to konkretno značilo?
Immanuel Kant (1724.–1804.)
Kant: Nijedan mirovni ugovor ne treba smatrati valjanim ako je sklopljen tako da prešutno sadrži povod budućem ratu. U tom slučaju bilo bi to samo primirje, odlaganje neprijateljstava, a ne mir koji znači kraj svih neprijateljstava.
Možda još malo konkretnije?
Kant: Stajaće vojske trebaju s vremenom potpuno nestati. One neprestano prijete ratom drugim državama, jer su uvijek spremne pokazati se naoružane za takav pothvat. One prisiljavaju države da se međusobno bez granica nadmeću u broju naoružanih ljudi, a kako to zahtijeva velike izdatke, mir konačno postaje još mučniji od kratkog rata, pa takve vojske postaju same po sebi uzrok napadačkih ratova kojima se želi postići rasterećenje. Osim toga, ako su ljudi plaćeni za to da ubijaju ili budu ubijeni, to znači da su upotrijebljeni kao prosti strojevi ili oruđe u ruci nekoga drugog (države), a tako nešto se ne može dovesti u sklad s pravom čovjeka u našoj vlastitoj osobi.
Vidim da ste skloni i pragmatična pitanja ratovanja svoditi na etički nazivnik. No, što biste nam mogli reći o aktualnim ratovima, onima s kraja 20. stoljeća i u prvim desetljećima 21. stoljeća, primjerice, o vojnim intervencijama Sjedinjenih Američkih Država ili Rusije, o Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji…?
Kant: Nijedna se država ne smije nasilno upletati u ustav i vladu druge. Jer, što joj može dati pravo na to? Zar možda skandal kojim jedna država sablažnjuje podanike druge države? Ovamo, istina, ne bi spadao slučaj kad se jedna država zbog unutarnjih razmirica podijeli na dva dijela, pa svaki za sebe čini zasebnu državu koja hoće zavladati cjelinom, i ako bi sada koja strana država jednom od tih dijelova ukazala pomoć, to se ne bi moglo smatrati miješanjem u uređenje druge države. No, sve dok ovaj unutarnji sukob još nije riješen, upletanje vanjskih sila značilo bi povredu prava jednog ni od koga ovisnoga naroda, koji se samo bori sa svojom unutarnjom bolešću.
To zvuči prihvatljivo, štoviše, razborito i mudro, ali može li se očekivati od političara da slušaju savjete filozofa ili, da kažem općenitije, teoretičara?
Kant: Države naoružane za rat trebaju zatražiti savjet u maksimama filozofa o uvjetima koji bi omogućili javni mir. Time, naravno, nije rečeno da je država dužna dati prednost načelima filozofa nad mišljenjem jurista (predstavnika državne moći), nego samo to da ga sasluša. Da će kraljevi postati filozofi ili filozofi kraljevi, to se ne može očekivati, a nije ni poželjno, jer posjed vlasti neminovno kvari slobodno umno rasuđivanje. Ali da kraljevi i kraljevski narodi – to jest oni koji sami sobom vladaju po zakonima jednakosti – ne dopuste da klasa filozofa iščezne ili ušuti, već da ih puste javno govoriti, to je oboma potrebno za osvjetljivanje njihova posla. A kako je ta klasa po prirodi nesposobna da se potajno organizira i kuje zavjere, to otpada i svaka sumnja u nju kako bi se mogla baviti bilo kakvom propagandom.
U stvarnosti je ipak drugačije…
Kant: Nažalost, jest. Političar-praktičar gleda s velikim samodopadanjem na političkog teoretičara kao na čovjeka koji raspolaže samo suhim knjiškim znanjem, te za državu, koja polazi od iskustvenih načela, ne može svojim idejama bez stvarnog sadržaja predstavljati nikakvu opasnost, i kome uvijek može dopustiti da kaže sve što hoće, a da se svjetski iskusni državnik na to ne osvrne.
Jesu li za to odgovorni i sami filozofi, odnosno teoretičari?
Kant: Jednim dijelom sigurno jesu, ali ipak bi tu podmuklost mračne politike mogla filozofija lako spriječiti obznanjivanjem odnosnih političkih maksima, samo kad bi se politika usudila da filozofu omogući publicitet njegovih maksima.
Dakle, filozofi i drugi teoretičari, koliko god se trudili, ne mogu doći do riječi u javnim stvarima ako im politika i političari to ne dopuste. Ali to je posebno pitanje, kojim se ovdje ne možemo baviti. Umjesto toga, htio sam vas još pitati nije li Vaša ideja “svjetskog građanstva” i “vječnog mira”, koju fundirate etički, ali jasno ukazujete na njezine pravne i političke implikacije, samo jedna utopijska ideja?
Kant: Nipošto! Uostalom, ona je danas, u dobu globalizacije, mnogo lakše provediva u djelo negoli u 18. stoljeću, kad sam ja napisao tekst “O vječnom miru”. Kako se među narodima na cijeloj Zemlji razvilo zajedništvo (u užem ili širem smislu) do te mjere da se povreda prava učinjena na jednom mjestu na zemlji osjeća na svim drugim mjestima, samim tim ideja o pravu građana svijeta nije nikakva fantastična i nastrana pravna zamisao, već je u nepisanu kodeksu i državnog i međunarodnog prava nužna dopuna za javno pravo čovjeka uopće, a time i za vječni mir.
Hvala vam, time ste nas polagano uveli u našu glavnu temu, a to je aktualna izbjeglička kriza. Prije nego što pozovem druge sugovornike, recite nam što vi mislite o tom problemu. Mnogi suvremeni autori pozivaju se na vaše teze i na različite se načine nastavljaju na njih. Mislim, dakako, na vaše teze o univerzalnom hospitalitetu, tj. gostoprimstvu.
Kant: Ovdje nije riječ o filantropiji, nego o pravu, te prema tome hospitalitet (gostoprimstvo) znači pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tlo nekoga drugog ne bude od ovoga primljen neprijateljski. To mu se pravo može uskratiti ako s tim nije povezana njegova propast. No, dok se mirno vlada na svome mjestu, ne smije biti susretan neprijateljski. Taj se zahtjev ne može postavljati na osnovi prava gostoprimstva, već na osnovi prava posjeta, koje pripada svim ljudima kao društvenim bićima. Jer, svi oni zajednički imaju pravo na Zemljinu površinu, na kojoj se, budući da je loptasta, ne mogu rasuti u beskonačnost, već jedan mora trpjeti drugoga pokraj sebe, i nitko prvotno nema više prava da bude na jednom mjestu Zemlje nego drugi.
Ovo zvuči vrlo velikodušno, ali…
Janis Varufakis (1961.)
Varufakis: … ali od takvoga stava ne bismo smjeli odustati. Dopustite mi da se uključim u raspravu, jer se nadovezujem na gospodina Kanta.
Izvolite, gospodine Varufakis…
Varufakis: Ovog ljeta smo se mi Europljani suočili s velikim izazovima za naš integritet i dušu. Priljev izbjeglica testirao je našu ljudskost i naša je racionalnost osjećala snažnu potrebu da se donesu teške odluke. Većina europskih nacija i njihovih vlada spektakularno je pala na tom testu. Jedna se zemlja istaknula pokazujući moralno vodstvo u ovoj problematici: Njemačka. Slika tisuća Nijemaca koji dočekuju nesretne izbjeglice otpravljene iz nekoliko europskih zemalja pružila je veliku nadu. Nadu da duša Europe nije posve izgubljena. Mnogi su imputirali njemačkoj velikodušnosti niske motive kao što je onaj da bi jadna njemačka demografija mogla pronaći spas u priljevu relativno mladih, visoko motiviranih, uglavnom obrazovanih Sirijaca. No, ova cinična “cost-benefit analiza” promašuje bit. Naravno da ima koristi od imigracije, ali zašto su onda samo Njemačka i Nijemci tako entuzijastično dočekivali izbjeglice? Jasno je da odgovor nema veze s ekonomijom. Ako postoje neke pozitivne ekonomske reperkusije, one su samo nusproizvodi nekog drugog tipa motivacije koji je naveo Nijemce da otvore svoje granice i svoja srca izbjeglicama. Što bi to moglo biti? Studenti filozofije skloni su, kao i ja, da potraže odgovor u jednom od najveličanstvenijih njemačkih darova čovječanstvu, a to je – filozofija Immanuela Kanta.
Kant: Oh, dirnut sam… Ali slažem se s vašim zaključkom jer i meni se čini da se aktualna reakcija građana Njemačke, pa i njemačke države, može protumačiti u ključu univerzalizacije ili poopćivanja subjektivnih maksima, što sam formulirao u takozvanom “kategoričkom imperativu”: Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva. A protiv, kako ste rekli, cinične “cost-benefit analize” i u prilog “kantovstvu” Nijemaca dodao bih i drugu formulaciju “kategoričkog imperativa”, koja glasi: Djeluj tako da čovječanstvo kako u svojoj osobi, tako i u osobi svakog drugoga u svako vrijeme ujedno koristiš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.
Varufakis: To je to. Primanje izbjeglica je jedan takav poopćiv čin. Ne primaš ih zato što nešto očekuješ od toga. Činjenica da bi time nešto mogao i dobiti irelevantna je. Vreli unutarnji žar činjenja “prave” stvari, poticanje zadovoljenja potreba, efekt produktivnosti – sve su to značajne reperkusije nečije kantovske racionalnosti. Ali to nisu motivi. Tu nema strategije. Radi se naprosto o primjeni deontološkog rasuđivanja koje zahtijeva da djelujemo prema “poopćivim” pravilima. Promatrajući tolike Nijemce i njihova bezbrojna dobročinstva prema izbjeglicama, ono što su drugi Europljani izbjegavali, uvjeren sam da je na djelu nešto nalik na kantovsko rasuđivanje.
Oprostite, gospodine Varufakis, ali moram reći da me začuđuje da baš vi, koji ste se tako žestoko suprotstavljali Njemačkoj i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, sad na sva usta hvalite Njemačku.
Varufakis: Ostavljajući zasad po strani grčku dramu, Europa treba moralno vodstvo Njemačke. Po pitanju izbjeglica, takvo moralno vodstvo imamo – i to je sjajno. S obzirom na pitanje kako da se, na duže staze, nosimo s krizom Eurozone, nije bilo njemačkoga vodstva. U tom slučaju nikakav poopćivi princip nije bio u igri, a rezultat je bio da je jedna ponosna nacija bila prisiljena da se preda nelogičnom ekonomskom programu za što će svatko u Europi, uključujući Njemačku, platiti cijenu.
Ono što je gospodina Varufakisa fasciniralo u Njemačkoj možemo vidjeti i u nekim drugim zemljama. Svakako u manjoj mjeri, ali to možda ovisi i o životnom standardu i svakodnevnim životnim nedaćama građana tih drugih zemalja, primjerice, Hrvatske. Kako protumačiti tu provalu solidarnosti i nesebičnoga pomaganja izbjeglicama od strane brojnih volontera iz gradova i sela uz granice, pa i od strane brojnih volontera iz Europe i svijeta koji dolaze pomoći “tamo nekim Sirijcima” u “tamo nekoj Hrvatskoj”?
Pavao: Kolega apostol Matej prenio je Isusove riječi: Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.
Hilel: Ništa čudno, i Matej i Isus i vi sami ste Židovi, a za nas Židove vrijedi: Ono što sam mrziš, ne čini bližnjemu svome. To je cijela Tora; ostalo je objašnjenje; idi i uči.
Al-Nawawi: I za nas muslimane vrijedi slično: Nitko od vas nije vjernik sve dok svom bratu ne poželi ono što želi samom sebi.
Konfucije: Zar to nije ljubav prema bližnjemu? Ja sam, prije svih prethodnih govornika, rekao: Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome!
Kant: Sada bih ja pokušao biti pragmatičan i dodati nešto onome što sam ranije rekao te replicirati kolegama. Pohvalno je voljeti druge ljude i djelovati milosrdno prema njima, ali to još uvijek nije dovoljno čvrsta osnova za ono što mene zapravo zanima, a to je odgovor na pitanje: kako utemeljiti i opravdati dužnost, a ne puku sklonost pomaganju drugim ljudima, jer jedino je na temelju umski zasnovane etičke dužnosti moguće izgraditi pravo i politiku koji će drugačije tretirati izbjeglice. Ljubav prema čovjeku i štovanje ljudskog prava podjednako su naša dužnost. Samo, ono prvo je uvjetna, a drugo bezuvjetna dužnost, koja naprosto nalaže i za koju se onaj tko se hoće prepustiti slatkom osjećanju kako čini dobro najprije mora potpuno uvjeriti da ju nije pogazio. U tom smislu i jesam formulirao “kategorički imperativ” kao osnovni zakon čistog praktičkog uma, što se može primijeniti i na “etiku izbjegličke krize”. Budući da se pritom nisam pozivao ni na religiozne tekstove, ni na ljudske osjećaje, ni na druge nesigurne stvari, smatram da je moja formulacija “zlatnog pravila” plauzibilnija od ranije izrečenih, s kojima se u osnovi ipak slažem.
Peter Singer (1946.)
Singer: Premda je poznato da nisam kantovac, a ni zastupnik etike dužnosti neke druge provenijencije, nego sam konzekvencijalist i utilitarist, radije bih se složio s prethodno iznesenim stavom gospodina Kanta negoli s onima koji s utilitarističkih pozicija niječu našu moralnu obavezu pomaganja izbjeglicama. Široko prihvaćeni stav glasi da nemamo uopće nikakvu moralnu ili zakonsku obvezu prihvatiti bilo koje izbjeglice; a ukoliko neke i prihvatimo, tada je to pokazatelj naše velikodušne i humanitarne naravi. Iako je popularno, to gledište nije na samorazumljiv način moralno ispravno. Ustvari, čini se da ono ulazi u sukob s drugim stavovima koji su – možemo li suditi prema onome što ljudi govore – u najmanju ruku jednako rašireni, uključujući vjerovanje u jednakost svih ljudskih bića i odbacivanje načela koja diskriminiraju na osnovi rase ili nacionalnog porijekla.
Sad sam još više zbunjen: prvo Janis Varufakis hvali Angelu Merkel, sad Peter Singer hvali Immanuela Kanta… Ima li još kakvih iznenađujućih slaganja?
Pavao: Ne znam hoće li vas i to iznenaditi, ali kad je u pitanju odnos prema izbjeglicama koji često dolaze u zemlje čija je kultura sasvim drugačija od one u kojoj su oni odrasli, ja imam potrebu reći da ni nacija, ni društveni status koji ovisi o porijeklu, ni spol, ni bilo što drugo što ne biramo sami ne bi trebalo biti važno jer nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer svi vi ste jedno u Kristu Isusu, pa bih i izbjeglicama i onima u čije zajednice oni dolaze poručio da više niste tuđinci i došljaci, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji.
Nije li to ekskluzivistički stav? Uključuje li vaš univerzalizam one koji se ne smatraju kršćanima i koji ne vjeruju u tog boga?
Ivan XXIII: Apsolutno! Ako se smijem umiješati, rekao bih da sam ja, još 1963., u svojoj enciklici Pacem in terris (Mir na zemlji), vođen upravo evanđeoskim porukama kakve su one Pavlove, oslovio problem izbjeglica i istaknuo da baš svaki čovjek mora imati puno pravo zadržati ili promijeniti boravište unutar vlastite države; štoviše, ako za to postoje valjani razlozi, nužno mu valja dopustiti da ode u druge zemlje i ondje se nastani. I neka nikome, zato što je građanin jedne određene države, ne bude zabranjeno da bude član ljudske zajednice i građanin sveopće zajednice čovječanstva.
Mislim da ste time jasno ukazali na ono što bi trebalo prethoditi svakoj raspravi o problematici izbjeglica, a to je percipiranje i tretiranje tih nesretnih osoba prvenstveno kao ljudi, a ne kao “izbjeglica”, “prognanika”, “migranata”, “imigranata”, “tražitelja azila”, “azilanata” i slično.
Ivan XXIII: Naravno da sam to htio reći.
Seneka: A ja se, premda nisam kršćanin, mogu složiti s kolegama Pavlom i Ivanom…
Izvolite, gospodine Seneka! No, koliko znam, Vi niste govorili o izbjeglicama nego o robovima. Kako povezujete to dvoje?
Seneka: Vrlo jednostavno, jer problem je u suštini isti. Reći ću vam sada što sam prije otprilike 1950 godina napisao u pismu svom prijatelju Luciliju, a vi samo zamijenite pojam “rob” pojmom “izbjeglica”:“To su robovi”. Ali ipak ljudi. “To su robovi”. Ali ipak ponizni prijatelji. “To su robovi”. Ali ipak tvoji drugovi u ropstvu, ako uzmeš u obzir da udes ima jednaku vlast nad tobom kao i nad njima. Nećeš li razmisliti o tome da je onaj kojeg nazivaš svojim robom potekao iz istog sjemena, da živi pod istim nebom, da jednako kao ti diše, jednako živi i jednako umire? Isto tako možeš vidjeti njega kao slobodna, kao što on tebe kao roba. Htio sam reći da ljudsku suštinu moramo prepoznavati i u onima koji nam na prvi pogled izgledaju posve drugačijima od nas, ako ništa drugo, onda zato što bi nas jednom mogla zadesiti ista sudbina kao njih ili nas je, prije nego njih, već zadesila. Mislim da stanovnici Hrvatske to dobro znaju, te da su se zato i angažirali u tolikom broju i na takav način u pomoći izbjeglicama s Bliskog Istoka. U svakom slučaju, Sirijce i druge koji, pritisnuti nevoljama, dolaze na tlo Europe trebalo bi promatrati i prema njima se odnositi bez obzira na boju kože, vjersku pripadnost ili državljanstvo, jer to su stvari koje nimalo i vrlo malo ovise o individualnom izboru. Kao što je lud onaj koji želeći kupiti konja ne pregledava njega samoga, nego njegovo sedlo i uzde, tako je najluđi onaj koji čovjeka procjenjuje ili po odijelu ili po položaju, koji je poput ogrtača što nam je prebačen preko leđa.
Hannah Arendt (1906.–1975.)
Arendt: Slušam vas i u vašim riječima pronalazim odjeke nekih mojih razmišljanja o ovoj problematici, ali bih ipak pokušala – upravo na temelju izbjegličkog iskustva (jer ja sam, kao Židovka, nakon dolaska nacista na vlast napustila Njemačku, a uskoro i Francusku, te došla u Ameriku) – doprinijeti pročišćavanju terminologije koju se ovdje koristi. Naime, termini “izbjeglica”, “migrant” i tako dalje povezani su i s tretmanom nas koji smo napustili jednu zemlju i težili započinjanju novog života u drugoj zemlji. U prvom redu, mi ne želimo da nas se zove “izbjeglicama”. Mi sami sebe zovemo “novopridošlice” ili “imigranti”. Izbjeglica bi bila osoba prisiljena da potraži utočište zbog nekog čina koji je počinila ili nekog svog političkog stava. Mi smo dali sve od sebe da dokažemo drugim ljudima da smo samo obični imigranti. Mi smo naglašavali da smo vlastitom voljom došli u zemlje koje smo izabrali i nijekali smo da naša situacija ima išta s “takozvanim židovskim problemima”. Da, mi smo bili “imigranti” ili “novopridošlice” koji su jednog lijepog dana napustili svoju zemlju jer nam više nije odgovaralo da u njoj ostanemo ili iz pukih ekonomskih razloga. Željeli smo ponovno izgraditi svoj život i to je bilo sve. Da bi netko ponovno izgradio svoj život mora biti snažan i optimističan. Stoga smo mi vrlo optimistični. U svakom slučaju, čim smo bili spašeni – a većina nas se morala spasiti nekoliko puta – započeli smo novi život i trudili se da što više slijedimo savjete koje su nam davali naši spasitelji. Na prijateljski su nas način podsjećali da bi nova zemlja trebala postati novi dom, pa smo se nakon četiri tjedna u Francuskoj ili šest tjedana u Americi pretvarali da smo Francuzi ili Amerikanci. Našli smo vlastiti način da se izborimo s nesigurnom budućnošću. Mi planiramo, želimo i nadamo se kao i svi drugi. Ipak, usprkos rečenom optimizmu, koristimo sve vrste magičnih trikova da istjeramo duhove prošlosti.
Je li to moguće? Što bi, primjerice, današnji Sirijci u Njemačkoj ili Hrvatskoj mogli naučiti od vas Židova u ondašnjoj Americi ili Velikoj Britaniji?
Arendt: Stvaranje nove osobnosti je teško – i beznadno – kao i stvaranje novog svijeta. Što god činili, što god se pretvarali da jesmo, mi ne otkrivamo ništa drugo doli ludu želju da se promijenimo, da ne budemo Židovi. Sve naše aktivnosti usmjerene su prema tom cilju: kako ne želimo biti izbjeglice, ne želimo biti ni Židovi. Kada bismo počeli govoriti istinu da nismo ništa doli Židovi, to bi značilo da se izlažemo sudbini ljudskih bića koja, nezaštićena bilo kakvim zakonom ili političkom konvencijom, nisu ništa doli ljudska bića. Ne mogu zamisliti stav opasniji od toga jer zapravo živimo u svijetu u kojem već neko vrijeme ne postoje ljudska bića kao takva; otkako je društvo otkrilo diskriminaciju kao moćno socijalno oružje kojim netko može ubiti ljude bez ikakva krvoprolića; otkako pasoši i rodni listovi, a ponekad čak i porezne kartice, nisu više formalni papiri nego stvar socijalnog razlikovanja.
Giorgio Agamben (1942.)
Agamben: To je vrlo važna zamjedba! Naviknuti smo na razlikovanje između apatrida i izbjeglice, ali ta distinkcija nije bila ni onda, a nije ni danas tako jednostavna kako se čini na prvi pogled. Od početka su mnogi izbjeglice koji tehnički nisu bili bez državljanstva radije postajali apatridima nego se vraćali u svoju domovinu. Industrijske države se danas suočavaju s trajno nastanjenom masom negrađana koji ne mogu ili ne žele steći državljanstvo ili se vratiti u domovinu. Ti negrađani često imaju državljanstvo zemlje porijekla, ali su − budući da su odlučili ne koristiti zaštitu svoje države − kao i izbjeglice, “de facto bez državljanstva”. Kako ih tretiramo? Prihvatni centri, izbjeglička naselja… Neki će reći da pretjerujem, ali ne bi se smjelo zaboraviti da su prvi logori u Europi podizani kao mjesto kontrole izbjeglica i da su im njihovi nasljednici − internacijski logor, koncentracijski logor, logor smrti − potpuno srodni.
Svakako sam vas htio zamoliti, gospodine Agamben, da na nešto općenitijoj razini tematizirate figuru izbjeglice. Što ona znači za tradicionalne političke koncepte i koncepcije, ali i za današnju politiku?
Agamben: Osim što se javlja kao jednako gorući problem, kako u Europi, tako i drugdje, izbjeglica je i u kontekstu neumoljive erozije nacije-države i generalnog rastakanja tradicionalnih pravno-političkih kategorija možda jedina zamisliva figura ljudi našeg vremena. Barem dok proces disolucije nacionalne države i njene suverenosti ne završi, izbjeglica je jedina kategorija pomoću koje danas možemo percipirati oblike i ograničenja buduće političke zajednice. Uistinu, moguće je da ćemo morati, ako želimo biti dorasli apsolutno novim zadacima koji nam predstoje, bez kolebanja odbaciti temeljne koncepte kojima smo do sada reprezentirali političke subjekte (čovjek i građanin i njihova prava, ali i suvereni narod, radnik itd.) i rekonstruirati svoju političku filozofiju polazeći od ove jedinstvene figure. Izbjeglica se treba razmotriti kao ono što jest, granični koncept koji radikalno dovodi u pitanje principe nacionalne države i istodobno omogućava da se oslobodi prostor za uspostavljanje novih kategorija, koje se više ne može odgađati. Poanta je u tome da su se − svaki put kada izbjeglice više nisu predstavljali individualne slučajeve, nego masovni fenomen (kako između dva rata, tako i danas) − i organizacije i pojedine države, unatoč svečanom zazivanju neotuđivih ljudskih prava, pokazale ne samo potpuno nesposobnima da riješe problem, nego i da mu naprosto pristupe na odgovarajući način. Tako je čitavo pitanje prepušteno rukama policije i humanitarnih organizacija.
Jacques Derrida (1930.–2004.)
Derrida: Bit će nužno ograničiti pravnu moć i djelokrug policije dajući joj čisto administrativnu ulogu pod strogom kontrolom i regulacijom određenih političkih autoriteta koji će pratiti da li se poštuju ljudska prava i šire definirano pravo na azil.
Agamben: Pa… može se i tako reći, ali političke su institucije postale nemoćne, a ta nemoć nije samo rezultat sebičnosti i sljepoće birokratskog aparata, nego i temeljnog shvaćanja koje određuje upisivanje rođenja (to jest, života) u pravni poredak nacionalne države. Paradoksalno, upravo ona figura koja je trebala utjeloviti prava čovjeka par excellence − izbjeglica − umjesto toga čini temelj radikalne krize tog koncepta. U sustavu nacionalnih država takozvana sveta i neotuđiva prava čovjeka pokazala su se potpuno nezaštićenima u trenutku kad ih više nije moguće okarakterizirati kao prava građanina neke države.
Vaša je analiza vrlo zanimljiva, ali svejedno ostaje pitanje: što da se radi? Danas, u Europi, na Lampedusi, u Calaisu, na srpsko-hrvatskoj, hrvatsko-mađarskoj ili kojoj drugoj međi? Što biste rekli onima koji odjednom napuštaju svoj “europski identitet” i ideju “Europe bez granica” te se vraćaju na “pred-europske” identitete i ideje utvrđivanja granica?
Agamben: Kao prvo, političko preživljavanje čovjeka zamislivo je jedino u zemlji u kojoj će prostori države biti probijeni i topološki deformirani i u kojoj će građanin naučiti prepoznati samog sebe kao izbjeglicu. A što se tiče Europe, možemo gledati na Europu ne kao na nemoguću “Europu nacija”, čije se katastrofalne posljedice u kratkom roku mogu predvidjeti, nego kao na ateritorijalni ili eksteritorijalni prostor u kojem bi svi stanovnici (građani i negrađani) bili u stanju egzodusa ili utočišta, a status Europljana označavao bi stanje građana u egzodusu (koje bi naravno moglo biti i stanje nekretanja). Dakle, europski bi prostor predstavljao nepremostiv jaz između rođenja i nacije, u kojem bi stari koncept ljudi (koji je, kao što je dobro poznato, uvijek manjinski) ponovno zadobio politički smisao odlučnim suprotstavljanjem konceptu nacije (koji je dosad nepravedno zauzimao njegovo mjesto). Taj se prostor ne bi podudarao ni s jednim homogenim nacionalnim teritorijem, ni s njihovim topografskim zbrojem, nego bi djelovao na te teritorije, uzrokujući u njima perforacije i dijeleći ih topološki kao kod Kleinove boce ili Möbiusove trake, gdje je vanjsko i unutrašnje neodređeno. U tom bi novom prostoru europski gradovi, u odnosu recipročne eksteritorijalnosti, otkrili stari poziv gradova svijeta.
Sjajan šlagvort za gospodina Derridu, zar ne? Naime, i vi ste dali svoj doprinos raspravi o ovim pitanjima te ste se zalagali za jedan novi koncept koji zahtijeva kako obuhvatnu etičku preobrazbu, tako i korjenitu promjenu u sferi međunarodnog prava i politike…
Derrida: Da, radi se o konceptu “gradova-utočišta”, koji počiva na ideji kozmopolitizma te predstavlja inovaciju u povijesti prava na azil i dužnosti gostoprimstva. Zajedno s kolegama iz Međunarodnog parlamenta pisaca, zalagao sam se već 1990-ih godina za otvaranje takvih gradova-utočišta širom svijeta. To, zapravo, vrlo nalikuje na jednu novu kozmopolitsku. Mi smo nastojali proklamirati i ustanoviti brojne i, prije svega, autonomne “gradove-utočišta”, svaki neovisan o drugome, kao i od države gdje je to moguće, ali ipak međusobno povezane prema formama solidarnosti koje tek trebaju biti stvorene. Bez obzira na to radi li se o strancu općenito, o imigrantu, o egzilantu, o deportiranoj osobi, o osobi bez državljanstva ili raseljenoj osobi, mi bismo tražili od tih novih gradova-utočišta da reorijentiraju politiku države. Tražili bismo od njih da transformiraju i reformiraju modalnosti članstva kojim gradovi pripadaju državi koja je u nastajućoj Europi ili u međunarodnim pravnim strukturama još uvijek pod dominacijom nepovredivog pravila državne suverenosti – pravila koje je nedodirljivo ili se barem smatra takvim, a koje je sve više prekarno i problematično. Ako gledamo na grad radije nego na državu, onda je to zato što smo odustali od nadanja da bi država mogla stvoriti jednu novu sliku grada. Mi se zapravo pitamo: da li bi grad, opremljen novim pravima i većom suverenošću, mogao otvoriti nove horizonte mogućnosti, o kojima međunarodno državno pravo ranije nije moglo ni sanjati? Pritom ne sugeriramo da bismo trebali obnoviti u bitnome klasični koncept grada dajući mu nove atribute i moći, niti bi to bila naprosto stvar darovanja novih predikata starom subjektu koji zovemo “gradom”. Ne, mi sanjamo o drugome konceptu, o drugoj listi prava za grad, o drugoj politici grada.
Ima li to veze s onim što nam je već rekao gospodin Kant, naime, s konceptom gostoprimstva i odgovarajućom etikom?
Derrida: Mi smo nedvojbeno izabrali pojam “grad-utočište” jer nam on, iz specifičnih povijesnih razloga, nalaže poštovanje, kao i iz poštovanja za one koji njeguju “etiku gostoprimstva”. Gostoprimstvo je kultura po sebi, a ne samo jedna od etika. U onoj mjeri u kojoj to ima veze s “ethosom”, tj. s prebivalištem, nečijim domom, intimnim mjestom boravka, onoliko koliko je to način bivanja na određenom mjestu, način na koji se odnosimo prema samima sebi i prema drugima, etika jest gostoprimstvo; etika je u osnovi najuže povezana s iskustvom gostoprimstva.
Ima li ta etika gostoprimstva šanse u političkim utakmicama današnjice, primjerice, u vašoj Francuskoj?
Derrida: Od Revolucije naovamo, Francuska je imala određenu tendenciju da prikazuje sebe kao da je otvorenija prema političkim izbjeglicama negoli druge europske zemlje, ali motivi iza takve politike otvaranja prema strancima ipak nikad nisu bili “etički” u strogom smislu riječi – u smislu moralnog zakona ili zakona zemlje ili zakona gostoprimstva. Komparativni pad nataliteta u Francuskoj, od sredine osamnaestog stoljeća, općenito je dopustio Francuskoj da bude liberalnija u stvarima imigracije iz očitih ekonomskih razloga…
Ali to su opet ekonomističke analize i argumenti. Ne vjerujem da vi na taj način gledate na problem izbjeglica.
Derrida: Naravno da ne, jer moja su razmišljanja bliža Kantovim i, u određenom smislu, Agambenovim. Pitanje je kako transformirati i unaprijediti pravo te kako je moguće takvo unapređenje u prostoru koji se nalazi između zakona bezuvjetnog gostoprimstva, ponuđenog a priori Gostoprimstvo je kultura po sebi, a ne samo jedna od etika svakome, svim pridošlicama, tko god oni bili, i uvjetovanih zakona prava na gostoprimstvo, bez kojih bi bezuvjetni zakon gostoprimstva bio u opasnosti da ostane pobožna i neodgovorna želja bez ikakva oblika i bez ikakve snage, tako da bi se u svakom momentu mogao izopačiti. Stoga pozivam na iskustvo i eksperimentiranje.
Gospodine Singer, budući da su u etičko-političkim raspravama o izbjeglicama vaši argumenti izvršili veliki utjecaj – jednako kao i argumenti Michaela Dummetta, iz njegove knjige “On Immigration and Refugees”, kojeg nažalost nismo pozvali u ovu diskusiju – molio bih vas da ih ukratko iznesete. Time ćemo ujedno steći bolju sliku o konzekvencijalističko-utilitarističkoj argumentaciji u ovom problemskom polju, koja je umnogome drugačija od onoga što smo do sada čuli.
Singer: Danas prevladavajuće uvjerenje počiva na nejasnim i obično neraspravljenim pretpostavkama o pravu zajednice da određuje svoje članstvo. Konzekvencijalist bi smatrao, umjesto toga, da se imigracijska politika treba jednoznačno zasnivati na interesima svih pogođenih. Tamo gdje se sukobljavaju interesi različitih strana trebali bismo pružiti jednako uvažavanje svim interesima, što bi značilo da hitniji i temeljniji interesi imaju prednost pred onim manje temeljnim. Prvi korak u primjeni načela jednakog uvažavanja interesa jest prepoznati one čiji su interesi pogođeni. Prva i najočitija skupina su sami izbjeglice. Njihovi najhitniji i najtemeljniji interesi su očito na kocki. Sljedeća najizravnije pogođena skupina je domaće stanovništvo prihvatne zemlje. Koliko će ono biti pogođeno varirat će u odnosu na broj primljenih izbjeglica, koliko dobro će se oni uklopiti u zajednicu, trenutno stanje nacionalne ekonomije, i tako dalje. Neki će domaći stanovnici biti pogođeni više od drugih: neki će se naći u situaciji da se s izbjeglicama natječu za posao, a drugi neće; neki će se naći u susjedstvu s velikom populacijom izbjeglica, a drugi neće; i ovo bi se nabrajanje moglo nastaviti u nedogled. Ne bismo trebali pretpostavljati da će domaće stanovništvo prihvatne zemlje biti negativno pogođeno: ekonomija bi mogla dobiti poticaj od znatnog prijema izbjeglica, a mnogi bi domaći stanovnici mogli pronaći poslovnu priliku u zadovoljavanju njihovih potreba. Drugi bi mogli uživati u kozmopolitskijem ozračju stvorenom dolaskom pridošlica iz drugih zemalja: pojava dućana i restorana s egzotičnom hranom te, dugoročno, koristi od različitih ideja i načina života. Moglo bi se tvrditi da izbjeglice u mnogim aspektima predstavljaju najbolje imigrante. Oni ne mogu nikamo otići i posve se moraju vezati uz svoju novu zemlju, za razliku od imigranata koji mogu otići kući kada ili ako žele. Činjenica da su oni preživjeli i pobjegli ukazuje na njihovu izdržljivost, inicijativu i potencijale koji bi bili od velike koristi za svaku prihvatnu zemlju. Neke skupine izbjeglica, primjerice one iz Indokine, nedvojbeno su pokazale veliku poduzetničku snagu kada su bili preseljeni u zemlje poput Australije ili Sjedinjenih Država. Dakle, imamo složenu mješavinu interesa koje treba razmotriti, od kojih su neki konkretni, a neki krajnje spekulativni. Jednakim interesima mora se dati jednaka težina, ali gdje se nalazi ravnoteža?
Derrida: Oprostite, ali moram reagirati! Moramo nastaviti pažljivo razmatrati ponekad vrlo suptilne distinkcije između tipova statusa, osobito otkako se razlika između ekonomskog i političkog pokazuje problematičnijom nego ikada. Na primjer, izraz “imigracijska kontrola” znači da će azil biti dodijeljen samo onima koji ne mogu očekivati ni najmanju ekonomsku korist od imigracije. Apsurdnost ovog stanja je očigledna: kako čisto politički izbjeglica može tvrditi da je zaista dobrodošao u novoj sredini a da to ne povlači za sobom i neku formu ekonomskog dobitka? Ova distinkcija između ekonomskog i političkog stoga nije samo apstraktna i proizvoljna: ona je uistinu licemjerna i perverzna.
U redu, hvala vam na intervenciji. Nastavite, gospodine Singer…
Singer: Zemljama razvijenoga svijeta ne bi bilo teško približiti se ispunjenju njihovih moralnih obveza prema izbjeglicama. Nema nikakvih objektivnih dokaza koji bi pokazivali da bi im udvostručenje prihvata izbjeglica prouzročilo bilo kakvu štetu. Mnogi sadašnji dokazi, kao i prošlo iskustvo, upućuju u drugom smjeru, sugerirajući da bi one i njihove sadašnje populacije vjerojatno imale koristi. Ali, zavapit će vodeći političari, ono što je moralno nije isto što i politički prihvatljivo! To je sumnjiva isprika za nedjelovanje. U mnogim područjima politike predsjednici i premijeri vrlo rado nastoje uvjeriti svoje birače u ono što je ispravno – u potrebu stezanja remena kako bi se stabilizirao budžet ili da se uzdrže od alkohola i vožnje automobila. Oni bi jednako lako mogli postupno povećati svoj prihvat izbjeglica i pozornim istraživanjima nadzirati učinke tog povećanja. Na taj bi način ispunili svoje moralne i geopolitičke obveze i još uvijek donijeli koristi vlastitim zajednicama.
No, čini mi se da ste donekle promijenili svoj stav iznesen u Praktičnoj etici 1993. Mislim pritom na Vaš recentni članak Bijeg iz izbjegličke krize, gdje kao da prebacujete odgovornost s bogatijih zemalja na one siromašnije…
Singer: Kao prvo, želim istaknuti da se moj stav prema izbjeglicama u osnovi nije promijenio, prije svega zato što ne možemo osuđivati ljude koji žele napustiti siromašne zemlje obilježene sukobima te pronaći drugdje bolji život. U njihovoj situaciji mi bismo učinili isto. Ali mora postojati bolji način da odgovorimo na njihove potrebe. Tek nekoliko smionih mislitelja zagovara svijet s otvorenim granicama, argumentirajući da bi to uvelike potaknulo i globalni BDP i prosječnu globalnu sreću. No, takvi argumenti ignoriraju žaljenja vrijedne ksenofobične tendencije naše vrste, koje dobro vidimo u rastu popularnosti krajnje desnih političkih stranaka u Europi. Umjesto da se naprosto zaključaju, bogate bi zemlje trebale pružati više pomoći manje bogatim zemljama koje pružaju podršku velikom broju izbjeglica: Libanon, Jordan i Pakistan su očigledni primjeri. Izbjeglice koji sigurno žive u zemljama koje graniče s njihovima teže bi se odlučivali na rizična putovanja u udaljene regije i lakše bi se odlučivali na povratak kućama nakon što se konflikti okončaju. Međunarodna potpora zemljama koje snose najveći teret izbjeglica ima i ekonomskog smisla: Jordan za podršku jednom izbjeglici godišnje troši 3 000 eura, a Njemačku to košta najmanje 12 000 eura. Ako bi oni koji traže azil u susjednoj zemlji bili poslani u izbjeglički kamp, zaštićeni od progona, s financijskom pomoći bogatih zemalja, eliminirali bi se šverc ljudima i smrti u tranzitu. Štoviše, reducirao bi se broj ekonomskih migranata koji traže azil, a bogate zemlje mogle bi ispuniti svoju odgovornost da prihvate više izbjeglica iz izbjegličkih kampova kontrolirajući svoje granice. To možda nije najbolje rješenje, ali bi moglo biti najizvodljivije. I čini se mnogo boljim od kaosa i tragedije s kojima se mnogi izbjeglice sada suočavaju. Vraćanje izbjeglica koji pokušavaju ući u neku zemlju emocionalno je teško, čak i kada ih se šalje u sigurnu luku. Ali moramo imati suosjećanja i za milijune ljudi koji čekaju u izbjegličkim kampovima. I njima trebamo pružiti nadu.
Za razliku od nekih drugih sugovornika, vi ste, gospodine Singer, očito skloniji uzimati u obzir pragmatične argumente, uključujući ekonomske i geopolitičke, što je legitimno, ali ostaje pitanje možemo li tražiti da se prethodno istaknuti etički zahtjevi prenesu i primijene u polju prava i politike. Da li bi netko želio odgovoriti na to pitanje?
Kant: Mogu ja. Naime, politika kaže: “Budite mudri kao zmije”; moral tome dodaje (kao ograničavajući uvjet): “i nevini kao golubovi”. Ako oboje treba biti bezuvjetno ujedinjeno, onda je pojam suprotnosti besmislen, pa se pitanje o tome kako se taj sukob može izgladiti ne može čak ni postaviti kao zadatak. Iako izreka: “Poštenje je najbolja politika” sadrži teoriju kojoj praksa, nažalost, vrlo često proturječi, ipak je jednako tako teorijska izreka: “Poštenje je bolje od svake politike” beskrajno uzvišena nad svakim prigovorom, štoviše, ona je neophodan preduvjet politike. Istinska politika, dakle, ne može učiniti niti jedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu; i premda je politika sama za sebe teško umijeće, njezino sjedinjenje s moralom nije nikakvo umijeće. Jer moral presijeca čvor koji politika nije mogla odriješiti čim se te dvije snage suprotstave jedna drugoj. S ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, ma kakve to žrtve stajalo silu koja je na vlasti. Tu se ne može raditi napola i izmišljati neko srednje, pragmatički uvjetovano pravo (nešto između prava i koristi), nego svaka politika treba saviti koljena pred pravom, ali se zato može nadati da će se, premda lagano, uzdići na stupanj na kojem će trajno sjati.
Koliko god se takvi stavovi činili racionalnima i logičnima, moramo biti svjesni da se politika ne oslanja uvijek na racionalnost i logiku. Može li se današnjim političarima ukazati na ozbiljnost situacije i potrebu korjenitih promjena u odnosu prema izbjeglicama koristeći neki njima razumljiviji argument?
Arendt: Teško. Ali ovo bi moglo biti dostatno upozorenje, tim više što je povijesno ovjereno, historijska je činjenica: nakon progona židovskog naroda u Europi ubrzo je uslijedio progon većine europskih nacija. Uljudnost europskih naroda raspala se u komadiće kad (i zato što) je Europa dopustila da njezini najslabiji članovi budu isključeni i prognani. Iz toga, smatram, proizlaze jasni naputci i za današnji trenutak, kako u Europi, tako i na svjetskom planu.
Napomena: Citati navedenih autora (istaknuti kurzivom) preuzeti su iz sljedećih tekstova:
- Giorgio Agamben, “Mi, izbjeglice”, prevela Ivana Kundid, Diskrepancija, god. 11 (2012), br. 16–17, str. 99–105.
- Hannah Arendt, “We Refugees”, u: Marc Robinson (ur.), Altogether Elsewhere: Writers on Exile, Boston, London: Faber and Faber, 1994, str. 110–119.
- Biblija: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, preveo Ivan Evanđelist Šarić, Zagreb et al.: Hrvatsko biblijsko društvo et al., 2011 (citati koje izgovara apostol Pavao).
- Ante Čović, “Pojmovna razgraničenja: moral, etika, medicinska etika, bioetika, integrativna bioetika”, u: Ante Čović, Marija Radonić (ur.), Bioetika i dijete, Zagreb: Pergamena, HDPSP, 2011, str. 11–24 (citati koje izgovaraju Konfucije, Hilel i Al-Nawawi).
- Jacques Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness, London, New York: Routledge, 2005.
- Ivan XXIII., “Pacem in terris”, u: Marijan Valković (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991, str. 163–202.
- Immanuel Kant, Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, Berlin: Bruno Cassirer, 1922.
- Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Zagreb; Naprijed, 1990.
- Immanuel Kant, “Prema vječnom miru”, preveo Zvonko Posavec, u: Immanuel Kant, Pravno-politički spisi, Zagreb: Politička kultura, 2000, str. 113–153.
- Lucije Anej Seneka, “Pismo 47. – Humani postupak prema robovima”, u: Branko Bošnjak, Filozofija od Aristotela do renesanse, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1982, str. 139–143.
- Peter Singer, Praktična etika, preveo Tomislav Bracanović, Zagreb: KruZak, 2003.
- Peter Singer, “Escaping the Refugee Crisis”, Project Syndicate, 1. 9. 2015, http://www.project-syndicate.org/print/escaping-europe-refugee-crisis-by-peter-singer-2015-09.
- Yanis Varoufakis, “The Refugee Crisis, Immanuel Kant And Germany’s Moral Leadership”, Social Europe, 16. 9. 2015, http://www.socialeurope.eu/2015/09/the-refugee-crisis-immanuel-kant-and-germanys-moral-leadership/?utm_source=dlvr.it&utm_medium=facebook.
.
Preuzeto s: http://www.h-alter.org/vijesti/filozofija-izbjeglicke-krize
