Kako su pankeri branili životinje i udarili temelje Animalističkog pokreta u Hrvatskoj

Autor: Domagoj Pintarić

Čitam komentare na PETA-inoj stranici o dugoj i teškoj borbi za zabranu krzna, o pobjedi institucija, Vlade i brojnih ljudi… pa me oprala i mala sjeta, a i ne znam čemu to prenemaganje… Tak da evo, ne znam što se događalo zadnjih desetak godina, ali priča je išla otprilike ovako. Iz prve ruke, doslovno… nama dvojici dugogodišnjih pankera vegana je sredinom devedesetih došlo jedan dan iz čista mira da napravimo neformalnu skupinu koja se zvala Kolektiv Obrana istine za širenje veganstva, životinjskih prava i života bez droga. Kasnije se i to proširilo… No, na početku smo radili pankerske koncerte da skupimo novce za tiskanje letaka. I tiskali smo ih na desetke tisuća… Onda smo te letke dijelili gdje smo god mogli, a to se svodilo na trgovine zdravom hranom, neka vjerska druženje Svjesnosti Krišne, Yoge u svakodnevnom životu, Komaje, Ananda Marge, Univerzalnog života, anarhističkih okupljanja, pankerskih koncerata i slično, što je imalo neki minimalan uspjeh.

Nakon nekog vremena na e-mail s letka počeli su se javljati razni ljudi koje smo pozvali na suradnju. (Pisalo je da smo drug-free-do-it-yourself-vegan kolektiv). Javili su se ljudi s kojima sam kasnije postao prijatelj i to jako blizak. Toliko blizak da se ne sjećam jesam li imao ljude u ostatku života s kojima sam bio bliskiji. Par godina smo kao anarho kolektiv radili koncerte, izdavali letke, fanzine i organizirali manje akcije. Skupili smo nekoliko stotina kuna i kupili smo hrpu Cedevite, voćnog čaja i štapića te ih odnijeli u Bolnicu za kronične bolesti Bistra jer su bili lišeni svih sredstava i rekli su da ne mogu djeci ništa priuštiti, a da mali, kronično oboljeli klinci žude za time pa smo sve pare zdrobili na to i odfurali im tamo. Moj stari nas je vozio jer nismo imali auto, a mene je streslo iste sekunde kad smo ušli u bolnicu koja je zapravo dvorac kojim odzvanjaju vrisci bolesne djece. Djeca su bila presretna i doktorice tamo su bile van sebe da smo to donijeli. I k’o budale smo to kupili u supermarketu u vlasništvu mesne industrije što smo shvatili tek kad smo izašli van s kupljenom robom. S vremenom se ipak okupilo nekoliko ljudi i napravili smo dvije tri veće akcije, ali i dalje bez ikakvog odjeka. Onda je Večernji napravio priču u kojoj sam ja bio vođa terorističke skupine pošto smo tako djelovali i jer smo napravili par akcija koje nisu bile sasvim legalne. Malo je reći da nam se to nije dopalo.

Domagoj Pintarić, osnivač i prvi predsjednik Prijatelja životinja

Tada odlučujemo napraviti udrugu građana koja će biti legalna i u to vrijeme jedina u zemlji koja se bavi životinjskim pravima i veganstvom. Godina je negdje 1999. ili tu negdje. Frend s kvarta nam ustupa podrumske prostorije svoje stranke (Akcije socijaldemokrata Hrvatske), a sami krpamo opremu i plaćamo dio režija. Skupljali smo se još neko vrijeme, bilo je tu svakakvih ljudi koji su dolazili i odlazili, nisu svi bili sasvim normalni. Prva formalna grupa je bila Centar za oslobođenje životinja. Tu nešto nije štimalo pa se “oštriji” naziv “oslobođenje životinja” mijenja u Ljude za prava životinja po uzoru na PETA-u (People for the Ethical Treatment of Animals).

LJPŽ funkcioniraju kratko vrijeme, ali je tu već postojala okupljena ekipa od 20-ak ljudi koji dolaze povremeno, a nas nekoliko radi svakoga dana. Prvi problem nastaje oko logo znaka udruge koji je bio rukovanje ljudske ruke i ruke čovjekolikog majmuna. Rukovanje je ljudski čin i postaje neprihvatljiv. OK, zamijenili smo. Međutim, članak 3 Statuta postaje problematičan jer tvrdi nešto što se nekome ne sviđa. OK, promijenili smo. Sad nije članak 5 bio dobar. Neki ljudi nisu tri tjedna došli potpisati papire potrebne za osnivačku skupštinu i polako postaje jasno da to više nema smisla.

Nas par se odvajamo i osnivamo novu udrugu, Prijatelje životinja. Ime nam je predložio Davorin, predsjednik Osječkih zelenih, a ja sam bio predsjednik. Odmah po osnutku, nas šestoro smo “dočekali” talijanski cirkus Medrano na Velesajmu i dobili prvi prostor u medijima. Drugi dan telefoni počinju zvoniti i mediji su gladni vijesti o nama. Shvatili smo da su dobili više poziva i interesa čitatelja za taj članak nego za sve druge i sad su htjeli još. Krenuli smo raditi javne akcije kao da nema sutra. Tjedno barem dvije. Dva puta tjedno smo hodali ulicama s transparentima, blokirali ovo, upozoravali na ono, stajali ispred ulaza stočarskog sajma, natezali se s lovcima, krznarima i polijevali se krvlju. Skidali smo se goli, zatvarali u kaveze, bilo što što je moglo priskrbiti kakvu naslovnicu ili dobar članak. U to vrijeme su me ljudi na ulici zaustavljali jer bi me prepoznali iz svih mogućih televizijskih emisija i vijesti u kojima sam bio. Bili smo hit! I nismo prestajali biti ni nakon 15 minuta slave.

Gledali smo kako da radimo stvari kod kojih ćemo dobiti podršku javnosti, a to nisu bili prosvjedi protiv prehrambene industrije i slično, već lupanje na lov, krzno i cirkuse. Uglavnom ono gdje ljudi nemaju nikakav interes. Netko tko ne nosi krzno, ne ide u lov i cirkuse nema potrebe braniti tu okrutnu praksu. Meso, mlijeko i jaja su druga priča. Radili smo i na veganstvu i protiv prehrambenih industrija, ali najveće navale su bile kad smo napravili kampanju protiv testiranja kozmetike na životinjama i kad smo na HRT-u prije dnevnika puštali reklamu u kojoj smo mog psa zamazali ugljenom s prethodne veganske roštiljade, polili vodom i jadnog svezali na lanac da ga takvog šokiranog snimimo. Drugi dan su ljudi bjesomučno zvali jer su plakali na muke onog sirotog psića s reklame koji je kod mene doma žderao bombone i pseću čokoladu na kauču i pazili smo kako spavamo da slučajno nogama ne trknemo gospodina dok spava na dnu kreveta. A ljudi plaču nad njegovom sudbinom samo zato što nismo imali “pravog” psa s lanca pa smo lažirali mog.

Uglavnom, u roku od par godina puno smo radili i skupilo se nekoliko tisuća članova udruge te nekih tridesetak tisuća ljudi koji su bili na našoj grupi podrške. Bili smo moćni. Odlučili smo promijeniti Zakon o dobrobiti životinja. Malo smo čitali neke prijedloge ljudi koji su se time bavili, pogledali smo njemački zakon i odlučili nabaciti hrpu svojih ideja.

Na fotki prepoznajem: Ivana Oman, Domagoj Pintarić, Luka Oman, Šime Validžić

Otišao sam doma i tri sata prepisivao njemački zakon, mijenjao stvari koje su mi se činile preblage i dodavao neke svoje ideje. Na kraju, umjesto SAVE stisnuo sam nešto krivo i izgubio sve. Drugi dan sam pisao sve ispočetka. Ubacivao sam zabrane kao od šale. U svom prijedlogu zakona zabranio sam lov, cirkus, uzgoj životinja za sve živo, pokuse, držanje na lancu… ne znam jesam li maženje ostavio dozvoljeno jer sam sve drugo zabranio. Naravno, u određenim granicama jer smo znali da ne smijemo pretjerivati da nas ne odbiju u cjelini.

Predali smo Zakon Saboru, nije bilo reakcije, ali ono baš nikakve. U to vrijeme smo bili mladi, nadobudni, nabrijani i moćni. Nikome nismo bili ništa dužni, mogli smo raditi što hoćemo i nisu nas plašile ni prijetnje niti smo imali strah od bilo koga. Javili smo se udrugama van Hrvatske i po iskušanom receptu udarili tamo gdje boli. Tražili smo da stotine udruga podrže našu akciju i da pozovu svoje članove na zatrpavanje prosvjedima faks-a i e-maila Vladi, Predsjedniku i Saboru.

U svega par dana potpuno smo blokirali sve urede. Ljudi su slali fakseve od par stotina stranica koji su satima opterećivali faks uređaj. Uz maltretiranje poštom i faksom tražili smo da sve inozemne udruge kod svojih vlada pokrenu blokadu primanja Hrvatske u Europsku Uniju, da preko medija pozivaju na blokade i bojkot turizma. Akcija je imala brutalan odjek kojeg smo orkestrirali iz podrumčića u centru Zagreba. Nismo ni prozore imali, često smo zimi dolazili po mraku i odlazili doma bez da bismo vidjeli sunce. No, isplatilo se.

Za par dana su me na mobilni nazvali iz Ureda predsjednika Mesića da je l’ bih mogao navratiti do njih. Obukao sam odijelo i otišao na službeni prijem u Predsjedničke dvore. Na ulazu su me naoružani vojnici uveli u kombi i doveli do zgrade u kojoj sam primljen na službeni sastanak kod neke savjetnice druga Steve. Krenula je oštro, u stilu da radimo štetu zemlji i kako možemo tako. Vidio sam na što puca, vidi klinca ispred sebe, igra mi na autoritet, predsjednik države je ljut na nas, blokiramo državu, ovo, ono, ali zadržao sam “cool”. Rekao sam da mi nije ni najmanji problem raditi to državi jer nas u istoj toj državi potpuno ignoriraju, ne doživljavaju to što radimo, a isto tako zemlja koja dopušta da životinje pate nije moja zemlja. Patetično, ali je upalilo. Žena je vidjela da ne ide normalno i pitala me što hoćemo da zaustavimo kampanju. Rekao sam da hoću novi Zakon o dobrobiti životinja kojeg sam napisao. Rekla je da može, da će ga dat u Sabor, ali da mora kampanja stati odmah jer oni ne mogu normalno funkcionirati od prosvjeda. Da su im svi faksevi blokirani i da imaju problema s drugim vladama oko pregovora za EU. Rekao sam da može i javili smo svima da se skuliraju. Znam da me zvala opet za par dana jer se nisu svi skulirali.

Poslao sam joj prijedlog zakona. Ne sjećam se točno koliko kasnije zakon je išao na čitanje u Sabor. Tamo su ga ismijavali i kršili, malo prekrojili, ali na koncu usvojili. Tamo gdje sam ja napisao 5 godina za prilagodbu oni su stavili 10, tamo gdje je bilo 10 stavili su 20. “Ekstreme” su djelomično izbacili ili ih ublažili i napravili nešto čime mi nismo bili prezadovoljni, ali smo imali biti razloga zadovoljniji nego bilo kada prije. Uglavnom, znam da smo tada gledali te rokove koje su zadali za prilagodbu i da smo mislili kako nikada nećemo dočekati da zakon bude usvojen, ali evo, taj dan je došao.

Ovo pišem jer se sjećam kako smo to radili, sjećam se i tko je to radio, a tu čitam komentare ljudi koje nikada nisam ni vidio o nekakvoj dugoj i napornoj borbi. Više smo se, iskreno, bavili time da ljudi sami prestanu kupovati krzno nego da se zabrani uzgoj. Osim toga, kad je jednom to usvojeno u zakon i Ustav nakon toga se nismo nešto time bavili. Znam da su krznari nešto pokušavali, htjeli su pomaknuti rok. Nemam iskreno pojma je li im uspjelo i je li se rok pomicao. Evo, nisam 10 dana vidio ni da je rok prošao.

Danas nisam aktivan na tom području, životinjskim pravima dao sam više od desetljeća najboljih godina kad nije bilo nikog drugog da to radi. Sad navodno ima. Vidim da ima i hrpa onih koji će bez frke preuzeti zasluge i pisati da je to posljedica njihove duge i naporne borbe… No, ako ih to veseli tko sam ja da im kvarim veselje?

Dok smo bili doslovno klinci koji su jurili okolo po gradu, dijelili letke, šarali grafite i lijepili naljepnice po telefonskim govornicama šalio sam se s kolegom i tadašnjim nerazdvojnim drugom, suborcem i suosnivačem kolektiva o tome hoće li se ikada stvar poboljšati ili ćemo i u pedesetima lijepiti naljepnice koje ćemo kod mene doma printati. On me podbadao da će mi podići spomenik ispred zgrade na kojem će biti ploča kao piscima i borcima NOB-a na kojoj će pisati da je od godine te i te tu živio osnivač pokreta za životinjska prava u Hrvatskoj. Na kraju ne samo da spomenik nisam dobio, nego mi se oduzimaju zasluge i za ono što sam napravio… jedina satisfakcija mi možda bude ako netko ovo pročita i iz samilosti mi čestita na uspjehu od prije više od 15 godina…

KOLEKTIV OBRANA ISTINE
(Iz knjige “Snaga utopije: Anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća” – Dražen Šimleša)

Kolektiv obrana istine nastaje 1998. godine kao grupa koja se bavi specifičnim djelovanjem, konkretnije zaštitom prava životinja. U vrijeme kada nastaje već postoje neke grupe koje se bave zaštitom životinja, međutim, riječ je uglavnom o grupama koje se brinu o pravima “društveno prihvaćenih” životinja, tipičnih “kućnih ljubimaca”, što nikako ne zadovoljava potrebu za etičkim odnosom prema svim životinjama.

Tako se Obrana istine ne ograničava samo na zaštitu životinja od zlostavljanja i napuštanja, već kreće u širu kampanju koja aktualizira probleme vršenja eksperimenata nad (živim) životinjama, mesne industrije i neetičkih oblika prehrane, prodaje proizvoda koji sadrže sastojke životinjskog porijekla i sl. Po prvi put se radikalno govori o dominantnom odnosu ljudi nad životinjama i podređivanju cijelog životinjskog svijeta potrebama ljudi.

Kroz svoje akcije upozoravaju na te probleme, tiskaju na tisuće letaka, organiziraju demonstracije i video projekcije, a širu podršku dobijaju prvenstveno kroz akcije protiv nošenja krzna i promoviranje etičkog pristupa prehrani. S druge strane, nailaze na neslaganje zbog ponekad premilitantnog pristupa i radikalnog osuđivanja navika drugih ljudi, što se u pojedinim trenucima pokazalo kontraproduktivnim.

Ipak, stvaranjem ove grupe otvoren je put stvarnoj borbi za prava životinja, što je potaknulo mnoge druge na razne aktivnosti, a danas zbog toga postoji cijeli niz grupa koje ovim problemima prilaze kroz razne oblike djelovanja.