Princip najmanje štete, nespretna zabluda

Princip najmanje štete, nespretna zabluda

210 10702
Mato Kutlić: "Vegani ne sudjeluju u iskorištavanju."

Samo neuka i sitna duša u najezdi komaraca, mravi, ili u nesretnijim slučajevima termita, i šteti koju oni realno naprave (termiti s lakoćom sruše drvenu kuću) može vidjeti sustavno i trajno iskorištavanje. S druge strane, samo potpuni ignorant i bešćutnik može to ne vidjeti u beskonačnim klaonicama, silovanjima, zatvaranjima.

 

Autor: Mato Kutlić

 

Istine ili mitovi?

Veganstvo

Dijeta? Filozofija? Kult, sekta, religija, predhipsterski hype, zavjera? Što???

Staza je mnogo, razne vode do raznih ciljeva, jedne se gube u bespućima, druge sretne pronalaze crvotočine u prostorno-vremenskom kontinuumu, no neke su nam draže iz nekih neobjašnjivih razloga i onda se s pravom radije držimo njih. Evo jedne meni posebno drage, a na njenom kraju je pojašnjenje veganstva.

Čovjek je svejed.

Biljke pate.

To je nemoguće u realnom svijetu. I/ili ništa se time ne dobiva.

I celebrity dana: i vi koristite mobitele, vozite aute, zagađujete plastikom, a žanjući pšenicu pobijete silne životinje.

U godinama veganstva, čak i ako bi se trudili ostati neeksponirani i čak ako u vama nema ni trunke aktivizma, sigurno ste se susreli s nekim od ovih pitanja, a lista je znatno šira. A ako ste kojim slučajem s druge strane virtualne ograde, vjerojatno ste i sami ponekad argumentirali na jedan od navedenih načina. I bili ste u pravu!

 

Čovjek je svejed

Čovjek jeste svejed! I oduvijek je i bio! Nema se tu što reći, svaki veganac koji vam pokuša proturiti drugačiju priču – ili je neupućen ili laže! Od samih početaka ljudske vrste, čovjek nikada nije bio vegan. Baš kao što ni gorile ni čimpanze ni bonobo majmuni, naši najbliži rođaci (vjerujete u “evoluciju”? ako ne, slobodno nastavite s podsmijehom, ni ja više ne vjerujem 🙂 ) nisu. Ne ulazeći dublje u izopačenost Paleo dijete, kakvu nam ju danas sve češće poturaju, sva relevantna istraživanja, fosilni ostaci, radiološke analize i zdrav razum nam govore da je čovjek morao jesti sve. U redu, možda je primarno jeo rajsko, odnosno tropsko, voće, pa povrće, ili jednostavno travu ili lišće, a u ekstremnim uvjetima (u kakvim su danas npr. Eskimi) možda i isključivo ubijene životinje, no u velikoj većini situacija i najraširenije i u prostoru i u vremenu, ljudi su se hranili biljkama (u redu, vjerojatno i gljivama), ali i životinjama, ljudskim i neljudskim. I što sad? Veganstvo je stoga neosnovano? Jeste. Koliko i mir. Evo jednog lijepog opisa, izvatka iz knjige koju bi svaki teoretičar veganstva i svaki aktivist za mir trebao čitati češće od Gandhijevih govora ili Francioneovih knjiga.

Mato Kutlić

Mato Kutlić

“No sada znam da sam u pravu. Luk i strijela su dokaz tome. Nekoć sam mislio da je Čovjek možda krenuo pogrešnim putem, da je negdje u maglovitom i tamnom divljaštvu koje mu bješe kolijevka možda učinio pogrešan korak, krenuo pogrešnim smjerom. No vidim da sam bio u krivu. Postoji jedan jedini put kojim Čovjek može kročiti – put luka i strijele. Dovoljno sam se trudio, Gad zna da jesam. Kad smo opkolili odmetnike i doveli ih do Kuće Websterovih, oduzeo sam im oružje, ne samo iz ruku već i iz umova. Prepravio sam literaturu koja se mogla prepraviti i spalio ostalu. Naučio sam ih da čitaju ponovo i pjevaju ponovo i razmišljaju ponovo. Knjige nisu imale ni spomena rata i oružja, ni spomena mržnje i povijesti, a povijest je mržnja – ni bitaka, herojstava, truba. No bijaše to uludo utrošeno vrijeme, pomisli Jenkins. Sad znam da to bijaše uludo utrošeno vrijeme. Jer čovjek će izumiti luk i strijelu bez obzira na to što ti učinio.”

I još malo.

“I evo je opet, stara Čovjekova žeđ za krvlju, želja da se razlikuje i da bude jači, da nametne svoju volju pomoću stvari koje je izmislio – stvari koje njegovu ruku čine snažnijom od ma koje druge ruke ili šape, omogućuju njegovim zubima da se zariju dublje nego i jedan prirodni očnjak, omogućuju mu da dosegne i povrijedi i izvan domašaja vlastite ruke.”

Ulomci su iz knjige Grad, u izvorniku City, Clifford D. Simak, 1952.

Dakle, čovjek je oduvijek jeo i meso. Baš kao što je oduvijek i ratovao. Ne vidite poveznicu? Ne morate. No vidite li potrebu da prestanemo s tim? Ako vidite samo u drugom slučaju, ne vidite dobro.

 

Biljke pate

Naravno da pate! Da živimo u iole pravednom društvu, biljke bi podnijele kolektivnu tužbu protiv neutemeljenih advokata koji se koriste tim objedama. Biljke reagiraju, to je neosporno. Biljke nemaju središnji živčani sustav. Čak ga i neke životinje nemaju. Biljke se uglavnom ne gibaju, u svakom slučaju ne na način na koji to rade životinje. Ne mogu osjećati bol, i stoga (ili obratno, svejedno) nisu ni razvile mogućnost najefikasnije obrane od toga – bijega. Da, neke biljke luče pojačano otrove kad ih “napadnu” životinje koje ih jedu. No i gitara plače kad ju neznalica uzme u ruke. To su reakcije, ne osjećaji. A možemo čak i vjerovati u to. Ako vjerujemo, nebitna nam je činjenica da jedenjem mesa pojedemo više biljaka koje pate, zar ne?

 

Utopija

Ima jedna pričica koja kruži bespućima Interneta, i prenosim ju u najboljoj namjeri. Mali dječak živio je pored oceana. Volio je sva stvorenja u moru, a posebno morske zvijezde. Provodio je veći dio svog vremena istražujući morsku obalu. Jednog dana je saznao da će biti plima koja će učiniti da morske zvijezde ostanu nasukane na pijesku. Dan nakon plime otišao je dolje na plažu i počeo podizati morske zvijezde i bacati ih nazad u more. Stariji čovjek koji živi blizu njega došao je do plaže da vidi što on radi.

“Ja samo čuvam morske zvijezde”, Dječak je ponosno objavio. Kada je susjed vidio sve morske zvijezde odmahnuo je glavom i rekao: “Žao mi je da Vas razočaram mladi čovječe, ali ako pogledate dolje na plažu u jednom pravcu, postoji toliko mnogo morskih zvijezda da ih ne možete sve ni vidjeti, a ako pogledate na drugu stranu, vidjet ćete ih isto toliko puno. Jedan dječak kao ti neće napraviti mnogo razlike.”

Dječak se zamislio na trenutak, zatim je spustio svoju malu ruku dolje na pijesak, pokupio morske zvijezde, bacio ih nazad u ocean i rekao, “Sigurno sam napravio razliku za ove. “

Ne znam što bih pametnije dodao na ovo.

 

Princip najmanje štete

Uz spomenuta pitanja koja veganima najčešće dižu tlak u opasne visine (neopravdano, kako nastojim pokazati!), često se tu nađu i proteini, B12, rajčice s genom od ribe i Hitler. No, ovo je jedna od najopasnijih zabluda, s obje strane.

Kako to ide?

Ljudi institucionalizirano tisućama godina iskorištavaju životinje. Ne samo ostale vrste, nego i svoju. To je i normalno, ako se smije tako reći, jer vrsta tu i nije bitna, pa neki od prominentnih autora pokreta za prava životinja griješe kad adresiraju problem na vrstaštvo ili karnizam. Problem je znatno dublji i širi, iako bi bilo neosnovano nijekati mogućnost slijeda u kojem vrstaštvo povlači za sobom robovlasništvo ili bankarstvo. To su staze koje u ovom tekstu nećemo prehodati, koliko god bile neistražene i zanimljive. U ovom kontekstu, najčešće spominjani udari na veganstvo se svode na “nemoguće je biti vegan jer XYZ”, gdje XYZ mijenjamo sa “ubijate muhe i puževe kad vozite aute”, “morska sol je dobivena ubijanjem morskih životinja”, računala i Internet zagađuju okolinu i ubijaju životinje” i sličnim konstrukcijama. I opet – sve su one točne.

Spock: "Vaše biranje manjeg zla je vrlo nelogično."

Spock: “Vaše biranje manjeg zla je vrlo nelogično.”

No, vegani upadaju u zamku jer polazište nije!

Ne radi se o principu najmanje štete, niti o “trudim se koliko mogu”, što je još nevaljaniji argument, jer svaki mesožder se može truditi koliko može i dalje jesti leševe. Najmanja šteta je,doduše, nešto određenija, no i dalje je nemoguće odrediti gdje je granica. Granica ne ovisi samo o području, niti je specifična samo za pojedinca i njegove osobine, nego je podložna i materijalnom statusu, geografskom smještaju, tradiciji, ekonomiji i moralu i čemu sve ne. Da bi imali određeniju definiciju, tezu, ideologiju, i tako bolje branili ne samo boje veganstva nego i interese onih zbog kojih sve to radimo, ugnjetavanih životinja, ne moramo se upuštati u ovakve iscrpne i stoga uvijek pomalo pogrešne analize i teorije. Dovoljno je samo krenuti ka početku. To je uvijek dobra staza – naprijed na početak!

Ako malo zastanemo prije konačnog cilja naše vremenske šetnje, naići ćemo na upravo prijelomnu točku ka nesporazumima, osnivanje American Vegan Society 1960-te. Tada je, naime, veganstvo povezano s ahimsa principom, ili pojednostavljeno (šala!) izbjegavanjem nasilja prema (živim) bićima. Iako u osnovi točna, ta postavka nije dovoljno nedvosmislena, i samim time dozvolit će raskrižje čiji jedan krak vodi ka našem nesporazumu. Samo 16 godina ranije, prilikom osnivanja britanskog Vegan society, 1944-te, Donald Watson je skovao termin vegan, a 1951. su on i ostali članovi društva definirali srž veganstva: doktrine po kojoj čovjek treba živjeti bez iskorištavanja životinja. Dvije riječi. Iskorištavanje. Životinje. Iskorištavanje je smislena (mada ponekad i nesvjesna), direktna i trajna djelatnost s jasnim ciljem i metodologijom.

Ako vozeći auto slučajno ubijem čovjeka, sud će me možda osuditi, možda i neće, ovisno o situaciji. Da bi me osudio za ubojstvo s predumišljajem, mora se poklopiti nekoliko jasnih elemenata. Da bi pak osuda bila samo za ubojstvo iz nemara, mora se dokazati nemar. Moram voziti brže od dozvoljenog, biti pijan, ne poštovati regulaciju prometa itd. No, za neosuđivanje ne mora postojati ništa, dapače. Jednostavno, može se dogoditi nesretan slučaj u kojem svi mi imamo odgovornost, ali ne i krivnju.

Upravo takva je situacija s veganstvom, iako trenutno i nažalost ne završavamo na sudovima kada zgazimo recimo ježa. Ako sam namjerno zgazio ježa – nisam vegan. Ako sam ga zgazio jer sam vozio auto iz potrebe ili lijenosti, a on nije naviknut na prelaske ceste, tu nema direktne namjere, sustavnog stremljenja ka cilju, nema konkretne pojedinačne odgovornosti. Da, mi kao društvo, kao civilizacija odprirođenih tehnoloških ovisnika ogrezlih u antropocentrizam bez iole razumijevanja, mi smo krivi za to. No pojedinac za volanom nije. Pogotovo ako u slobodno vrijeme bjesomučno čita sastojke ne bi li spasio koju životinju. Samo neuka i sitna duša u najezdi komaraca, mravi, ili u nesretnijim slučajevima termita, i šteti koju oni realno naprave (termiti s lakoćom sruše drvenu kuću) može vidjeti sustavno i trajno iskorištavanje. S druge strane, samo potpuni ignorant i bešćutnik može to ne vidjeti u beskonačnim klaonicama, silovanjima, zatvaranjima.

Vegani ne sudjeluju u iskorištavanju. Možda zgaze ježa. Vjerojatno koriste uređaje koji su u procesu proizvodnje oštetili okolinu, a pri uporabi to i dalje rade. Sasvim sigurno jedu hranu koju ne bi mogli jesti da netko ne umre, od crva pri jedenju voća, gliste pri kopanju, ili glodavaca pri žetvi. No i dalje ne sudjeluju u iskorištavanju, jer bi svi istog trena pristali da svijet u kojem sve to rade bez ubijanja životinja. I ne samo da bi pristali, nego se trude i to poboljšati.

 

Ne dajte se, Ines i Floki

Stoga, ako ste jedan od onih koji traže dlaku u jajetu kod vegana – odustanite, imate bolje načine da ubijete vrijeme. A ako ste vegan – ne dajte se. Radite dobro, i sve što trebate je raditi to bolje ako uspijete, naučite, stignete. Ali već radite dobro.

<3

 

Preuzeto s  http://homo-gestalt.info/m/

210 KOMENTARA

Odgovori na Anonimno Poništi odgovor