Jedan, ali vrijedan život je spašen!
Piše: Vesna Bačić
Jednog lijepog popodneva prijateljica Sonja Smrkinić mi šalje poruku:
„…jučer sam sasvim slučajno saznala da jedno tele… ide u klaonicu… Njegovi vlasnici traže novac za otkup. No, problem je – ako se i skupi novac, što dalje? …“
Odmah mi se upalila crvena lampica! Pa, moramo spasiti taj život! Bez obzira na bilo kakve prepreke, sumnje i poteškoće sam znala da mi, koji smo bili voljni pomoći, moramo dati sve od sebe kako bismo spasili to malo, nevino tele. Dakle, trebali smo djelovati – odmah!
Neki su govorili: „Ah, što, pa on je samo jedan od stotina tisuća teladi, koje ubijaju u industriji mlijeka.“ Drugi su govorili: „Uh, to je puno novaca za otkup, tko će skupiti toliko?!“ Oni treći su pak govorili: „Joooj, pa tko će naći udomitelja? Teško je to.“, međutim, nismo se dali.
Kad ti nešto tako dođe na put, daješ sve od sebe, trudeći se bezuvjetno pomoći, pa makar noćima ne spavao. Trudiš se spasiti jedan život – jedan jedini život! Da, industrija svakodnevno ubija stotine i stotine telića, ali svaki od njih je pojedinac. Svaki od njih je OSOBA! Pa je tako i naše tele bilo (i ostalo!) osoba. Osoba, kojoj je ovaj život dan s razlogom. Život je tom teletu sve što ima.
Odmah sam, bez razmišljanja, krenula u akciju. Zajedno s prijateljicom, koja je sve to i inicirala, kontaktirala sam sve ljude, za koje smo mislile da bi imali volje i mogućnosti pomoći. Neki su nas odmah odbili, neki su rekli da bi pomogli, ali nemaju kako, neki su se premišljali… Doslovce je bilo svakakvih odgovora. Unatoč svemu, stvorila se kritična masa ljudi, čija su pozitivna energija i čisto srce iznjedrili i dovoljno novaca i novi dom za „naše“ malo tele.
Tele Šiva sa svojom majkom od koje je nažalost zauvijek razdvojen. Svjedoci kažu da je majka jako plakala za njim.
Cijelo to vrijeme u meni su previrale emocije: strah da će tele doista za tri dana završiti u klaonici pod nožem, anksioznost zbog teškog (odnosno čak gotovo nemogućeg!) pronalaska udomitelja, nevjerica jer su se oglušili pomoći oni za koje sam bila sto posto sigurna da hoće pomoći… Sve te teške emocije „preobratile“ su se u lagane, lepršave emocije ljubavi i radosti kad mi je prijateljica, doslovce nekoliko sati prije odvođenja teleta u klaonicu javila: „Udomili smo ga!“ Ajme, sreće ogromne!
Te noći sam, nakon tri gotovo neprospavane noći, mirno spavala, iako još uvijek nije bilo sve gotovo. Tele još uvijek nije bilo na sigurnom. No, do tada su se javili toliki brojni ljudi spremni odmah financijski pomoći, da je barem financijska strana priče bila „sigurna“. Iščekivanje… Hoće li tele ujutro biti izbavljeno iz ruku svojih krvnika…
Cijelo dopodne sam čekala… Prijateljica je bila na licu mjesta, ali na tom području nema signala… I konačno! Kad me nazvala na mobitel, već sam iz njezina glasa iščitala radost, sreću, olakšanje. Tele je na sigurnom, u svome novom domu. O njemu se brine predivan čovjek, koji će to i nastaviti raditi sve do kraja teletovog života.
I tako – naša priča ima sretan kraj. Može ga imati i priča bilo koje životinje, čiji život imamo priliku, i odlučimo, spasiti. Bitna je samo bezuvjetna ljubav, dobra volja i namjera. Sve ostalo doći će usput.
Moja je nada da će ova priča tebe, njezina čitatelja, motivirati i inspirirati da i ti pomogneš bilo kojoj životinji, koja dobije šansu da je se spasi od prijevremene smrti. Možda čak i da postaneš aktivist u borbi za prava životinja? Živimo na planetu na kojem je u cjelokupnoj znanoj ljudskoj povijesti ubijeno 619 milijuna ljudi. Međutim, isti broj životinja diljem planeta Zemlje „civilizirani“ ljudi ubiju svaka tri dana kako bismo ih pojeli!!!.* Krajnje je vrijeme da prestanemo. U suprotnom, vrlo smo blizu svog istrebljenja – od strane samih sebe!
Svakome od nas dane su mogućnosti i prilike pomoći okončanju ove pretužne priče „rata“ protiv životinja i ljudske tiranije nad njima. Na savjesti svakoga od nas je odluka – što u tom pogledu učiniti – u svakom trenutku svakoga dana naših života.
* Ovaj podatak preuzet je iz filma „Dominion“ /Nadvlast/.
