Moje je skromno mišljenje kako je ovakvo rezoniranje vrlo opasno, pošto graniči s fašizmom… Kako se može donijeti propis kojim se određenom etnicitetu određuje broj životinja koje smije imati? Jer tu se zatim može ići dalje pa početi povlačiti pitanje o broju djece i tako dalje… Koji će biti kriterij za dozvolu držanja više pasa? Ekonomski status? Da se razumijemo, ja ne smatram da se netko lošijeg imovinskog statusa nužno lošije brine o svojoj životinji.
Autorica: Rujana Jeger
Još jedna tema za koju bih rado da je nema, da mogu zatvoriti oči, pokriti se poplunom preko glave, skutriti se u
krevetu pored svojih pasa i nadati se da će do jutra nestati. Ali neće. Neće nestati samo zato što je ja ne želim vidjeti, pošto je to siguran način da se samo pogorša – jer svi koji se s tim problemom suoče najradije bi napravili isto što i ja. Stoga moram pisati o tome. To je, ako hoćete – moja građanska dužnost i obaveza. No ne brinite, poštedjeti ću vas video snimki i krvavih fotografija, stoga slobodno čitajte dalje.
Dakle, u zadnje smo vrijeme preko različitih medija svjedoci zlostavljanja pasa u nekolicini sela u Međimurju – lavina se zakotrljala prošlog vikenda, kada je Kristijan Balog, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine i Udruge mladih Roma dao intervju za Jutarnji list.
Javno je progovorio o mučenjima pasa: “U zadnje su vrijeme u romskim naseljima borbe pasa svakodnevne, iako svi znamo da je to ilegalno. Životinje se masovno zlostavljaju, na njima se iživljava – ljudi ih tuku, vješaju, razapinju, režu, stave ih na lanac i vuku po cesti… Strašno je što to podjednako čine i djeca i odrasli, a svima im je to vrlo smiješno i zabavljaju se.” rekao je između ostaloga Balog.
Tim je svojim javnim istupom o masovnom zlostavljanju i borbama pasa u međimurskim romskim naseljima podigao veliku prašinu – došlo je čak do hapšenja krivaca za ubojstvo psa o kojem je Balog progovorio te su podnesene prijave protiv maloljetnika koji su sudjelovali u zločinu.
Svakako hvale vrijedan potez iako se postavlja pitanje je li Balog bio svjestan u što se upustio: naime, neki dan je sazvao konferenciju za medije u Općinskoj vijećnici u Pribislavcu na kojoj je rekao kako su mu nakon sastanka na temu zlostavljanja pasa u romskim naseljima, održanog u Vijećnici Međimurske županije u Čakovcu, ispred zgrade Županije vodeći ljudi iz nekoliko međimurskih romskih naselja uputili izravne prijetnje smrću….
Kristijan Balog i Aleksandra Hampamer iz Udruge za zaštitu životinja Prijatelji (desno) već su počeli spašavanje pasa
Inače, na tom su sastanku sudjelovali međimurski župan Matija Posavec te načelnici Općina Mala Subotica, Pribislavec i Nedelišće, predstavnici Policijske uprave međimurske, veterinarske inspekcije, Udruge Prijatelji životinja, Udruge mladih Roma i Centra za socijalnu skrb pokušali pronaći i dogovoriti rješenje problema zlostavljanja životinja.
“Ono što prije svega treba riješiti je preveliki broj pasa na određenim područjima što će se napraviti u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede.” rekao je župan nakon sastanka. “Načelnici i gradonačelnici će tako moći od sada propisati uredbu po kojoj će se na jednom domaćinstvu moći držati jedan pas, a za držanje više životinja biti će potrebno ispunjavati određene uvjete.”
Moje je skromno mišljenje kako je ovakvo rezoniranje vrlo opasno, pošto graniči s fašizmom – naime, ovdje se radi o općinama nastanjenima (gotovo) isključimo Romima. Kako se može donijeti propis kojim se određenom etnicitetu određuje broj životinja koje smije imati? Jer tu se zatim može ići dalje pa početi povlačiti pitanje o broju djece i tako dalje – to je vrlo, vrlo sklizak teren i osjetljiva tema koja se meni osobno čini kao prevelik zalogaj za načelnike i gradonačelnike općina. Koji će biti kriterij za dozvolu držanja više pasa? Ekonomski status? Da se razumijemo, ja ne smatram da se netko lošijeg imovinskog statusa nužno lošije brine o svojoj životinji.
Mislim da je ovdje ključna mjera obaveza kastracije pasa – naime, pasa tamo ima između 2000 i 4000, te se i dalje naravno množe, što prema izjavama samih lokalnih Roma čini ulice opasnima… samim time se u njihovim glavama opravdava ubijanje pasa, jer su, eto, prijetnja.
Pitanje je također kako će reagirati Veterinarska inspekcija i Ministarstvo poljoprivrede, pošto je prvi čovjek međimurske veterinarske inspekcije Marijan Glavina već rekao kako “veliki broj nekontroliranog kretanja pasa na tako malom području bez ikakvih mjera prevencije koje su propisane zakonom predstavlja veliku opasnost za zdravlje ljudi, ne samo u romskim naseljima već i puno šire”.
Iskreno, bojim se da će cijela stvar završiti masovnim ubijanjem pasa, ovaj puta sankcioniranim od strane vlasti. Na sreću, moj pesimizam djelomično je razbila Aleksandra Hampamer iz Čakovečke Udruge za zaštitu životinja Prijatelji.
“Ako smo za vrijeme poplave u Gunji mogli spasiti i razmjestiti 700 pasa i to ničijih, onda mislim da to možemo i s ovima. Pozvala bih sve građane Međimurja da nam pomognu. Svi se trebaju čipirati, cijepiti, ali i proći sterilizacije. Neka se građani ne boje prijaviti slične situacije.”, izjavila je za medije, a na svojoj Facebook stranici dala duži potresni opis situacije na terenu koji ovdje donosim u cijelosti:
“Danas sam s Kristijan Kiko Balog i njegovim ocem, nakon dvije godine od posljednjeg odlaska tamo, bila u dijelu romskog naselja Pribislavec. Vratila sam se s jednim štenetom kojeg jednostavno nisam mogla ostaviti tamo i teško ranjenim psom s gnojnim ranama oko vrata koji je već zbrinut u našoj ambulanti.
Ne znam kako da vam opišem svoje osjećaje i misli sada. Trebalo mi je dva sata da se prestanem fizički tresti po povratku, a svi koji me poznaju znaju da nisam osoba koja pretjerano emocionalno reagira, a budući da kao voditeljica skloništa za životinje saniram posljedice ovakvog držanja životinja godinama, uvijek u sebi pretpostavljam sliku koja prati njihovo stanje kad dođu do azila.
No, ovo što sam danas vidjela i osjetila bilo je izvan svih mojih očekivanja.
Svaka kuća, gotovo svaka kuća, ako ovo na fotkama možemo uopće nazvati kućama ima ispred vrata od tri do desetak pasa.
Traže se privremeni ili stalni udomitelji za ove štence kako bi ih se moglo spasiti…
Pred mnogima, na goloj zemlji leže kujice s malenim štencima, štencima čiji su trbuščići naduti i koji se stišću na svoje mamice kako bi se ugrijali. Svi psi imaju samo jednu emociju u očima – ogromni očaj i tugu.
Nema puno bolesnih pasa (u smislu šuge i sl.) kao što sam očekivala, možda nekih 10% njih. Kod gotovo svake kuće je ili na lancu ili u boksu pit bull terijer ili staford. Kujicama sise vise od koćenja, mnogi imaju ožiljke po tijelu, dijelovi tijela su im bez dlake…
Osim zemlje na kojoj spavaju ispred trošnih kuća, oni nemaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta. Vidjela sam jednog jedinog psa u kućici, a i on je bio na lancu.
Rana od lanca urezanog u vrat.
U jednom dvorištu bio je pas na kojem sam odmah zapazila kako mu gnoj curi iz upaljenih rana. Rane su stare oko 1,5 mjeseca i prema pričanju mještana nastale su kao posljedica zlostavljanja, od urezivanja žice oko njegovog vrata u namjeri da mu se prereže vrat. Pokupila sam ga i odvezla u našu veterinarsku ambulantu gdje je zbrinut i bit će dobro.
Štene koje držim u krilu jednostavno nisam mogla ostaviti tamo. Bio je jedini psić koji mi je prišao bez imalo straha, gledajući me svojim velikim očima kao da moli: uzmi me, spasi me odavde. Uzela sam ga…
Ali sve ovo što sam vam napisala nije me šokiralo jer to sam očekivala. Šokiralo me nešto potpuno drugo… šokirala su me djeca… djeca u dobi od 3, 4, 5, 10 godina koja gotovo svi do jednog znaju kako nahuškati jednog psa na drugog, kako nahuškati psa na ljude, kako udariti psa, kako ga natjerati da legne pred njih, kako ga ritnuti. “Marš” im je riječ koju koriste poput “dobar dan”. Znam samo jedno, oni se nisu rodili takvi, oni su to naučili.
Već pri odlasku, jedan je malo stariji dječak otišao u grmlje i donio štene “koje je jučer poginulo”. Nosio ga je držeći ga za zadnje noge i vitlajući njime zrakom te ga je bacio pred naše noge. Štene je bilo bačeno tek nekoliko metara od njihove kuće da se tamo raspada i trune. Dok smo mi svi šokirani gledali, on je s osmjehom na licu gledao i valjda se čudio zašto smo mi zgroženi.
Ta djeca uskoro će biti odrasli ljudi i ako ih netko sada ne nauči drukčije, problemi koje sad imamo neće biti veliki, bit će gigantski.
Ovo je problem koji treba pokrenuti sve strukture društva, ovo je problem kojeg ne može riješiti nekolicina ljudi, ovo je problem s kojim se čak ni ja ne usudim uhvatiti ukoštac jer nemam toliko vremena, energije, emocionalne snage i resursa. Za ovo trebaju ljudi, puno njih.
Puštam vas vašim mislima, a potom trebamo plan kako riješiti ovaj problem na dobar način, i za ljude, i za životinje, i za tu djecu…
Aleksandra Hampamer
I zadnja napomena, oni pse žele dati i ja sam bez problema uzela ovo štene i ranjenog psa. Ako ima ljudi koji bi mogli uzeti barem najmanje – one dvije kujice s malenih bebama starima od tek nekoliko tjedana, javite se, barem da njih maknemo. Mamica je došla do mene i kad je shvatila da je neću udariti krenula se maziti tražeći pomoć. Ako nađemo dom za njih, barem njih možemo maknuti odande. Mi u azilu nemamo mjesta niti za iglu…”
Dok pišem ove retke vidim da je objavljen novi status Kristijana Baloga na FB grupi Stop nasilju nad životinjama u romskim naseljima Međimurja – nepoznati počinitelj je ubio psa njegova šogora….
Pitanje je gdje je ovoj priči kraj i koliko će još pasa platiti glavom – što od ruku nepoznatih počinitelja, što od ruku od države sankcioniranih službi, no ono što kroz cijelu ovu priču – barem u mom mozgu – naprosto vrišti je da su psi samo vrh ledenog brijega. Psi su simptom.
Naime, nije država nemoćna pred nekoliko općina nastanjenim Romima. Problem je u tome što su i u ostatku svijeta oni vrlo često u nekoj vrsti geta – a dok žive među svojima, državama se ne da petljati u njihove “unutarnje stvari”. Uostalom, kakva je situacija s Romima u susjednim državama? Negdje su ih ogradili zidovima, drugdje ih pale u njihovim vlastitim kućama, gotovo ih svugdje proganjaju i tretiraju kao građane drugog reda. Pitanje je, je li prvo nastala kokoš ili jaje – jesu li oni “takvi” (što god to značilo, a obično znači drugačiji) zato što su Romi ili zato što je naša reakcija na Rome takva da ih prisiljava na život u getu…
Evo snimke Kristijana Baloga zlostavljanja Roma od strane policije u općini Pribislavac od prije godinu dana:
Naime, nikome se ne da miješati u njihove običaje i stil života, a ponajmanje državama i vladama – logika je više: dok se ne pačaju u “nas”, neka ih tamo, neka rade što žele…
Taj način života će vam dobro ilustrirati dokumentarni film “Šutka” o najvećem romskom naselju na području Balkana:
Naravno da nema smisla generalizirati, ali činjenica je da romske manjine načelno nikada nisu do kraja integrirane – nije sada važno je li to zato što se baš ne pokušava pretjerano ozbiljno ili zato što na te pokušaje reakcija baš i nije neka. Svi znamo da Romi često žive od dubioznih poslova, prošnje, sortiranja smeća, da je maloljetnička trudnoća češće pravilo nego izuzetak i da je veliki broj djece u obitelji uobičajena stvar… socijalne službe se isto baš previše ne guraju u nasilje u obiteljima, ljudi često žive ispod ruba siromaštva.
Ne opravdavam ih.
Ne mislim da je time nasilje nad životinjama opravdano – samo ga pokušavam smjestiti u kontekst kako bih ukazala na puno veći problem koji bi trebalo sustavno rješavati, no i u puno bolje organiziranim državama se jedva bore s integracijom…
Inače, da ne biste mislili da u Lijepoj našoj samo manjine zlostavljaju životinje, evo najnovijeg slučaja: iz vatrenog je oružja sinoć ubijen pas Reks, a teško ranjena kujica Astra, oboje spasilački psi HGSS Stanice Orahovice… i kao što vidimo nisu ih (kako su nas bake i prabake nekada kao klince plašile da ne odemo predaleko od kuće) “ukrali Cigani”….da je počinitelj bio Rom, već bi se znalo.
Borbe pasa su naravno zasebna tema koju kanim uskoro obraditi na ovim stranicama i one se obično odvijaju za novac, po principu oklade – i odvijaju se u ostatku države, među “nama”, također. U to stoga sada neću ulaziti. Ono što me muči je u stvari ono što je Aleksandra tako potresno opisala, a to su djeca – mučitelji. U što će se oni pretvoriti kada odrastu i zašto su takvi?
Pozabavila sam se tom temom i otkrila da su na povezanost mučenja životinja i međuljudskog nasilja skroz povijest upozoravali različiti veliki mislioci: Pitagora, Toma Akvinski, Immanuel Kant, John Locke, Mary Wollstonecraft, Mahatma Gandhi i Margaret Mead, na primjer….
John Locke je još prije skoro 200 godina rekao kako „Oni koji uživaju u patnji i uništenju inferiornih bića neće biti sućutni ili benigni ni prema onima svoje vrste“ a Margaret Mead je 1964. godine upozorila da mučenje životinja u djetinjstvu može biti pokazatelj budućeg antisocijalnog ponašanja.
Zlostavljanje životinja i međuljudsko nasilje imaju mnoge zajedničke karakteristike – žrtve su živa bića koja osjećaju bol i patnju koju jasno pokazuju stoga je ne samo moguće već i potrebno s njima suosjećati, a da ne pričamo da mogu i umrijeti od nanesenih ozljeda. Zašto je to bitno?
Pa zato što su u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji organizacije za zaštitu djece proizašle upravo iz organizacija za zaštitu životinja, što zapravo ukazuje da su isti oni koji su zlostavljali životinje također zlostavljali i djecu, odnosno da su djeca koja su zlostavljala životinje, vidjet ćemo – i sama u većini slučajeva bila žrtve. Postoji naravno i povezanost mučenja životinja i drugih oblika poremećaja u ponašanju, osobito agresije, kod djece i mladih.
Pa tako postoji veza između mučenja životinja u djetinjstvu te stavova o prihvaćanju međuljudskog nasilja kao što je fizičko kažnjavanje djece i nasilje nad ženama. Naime, mučenje životinja u djetinjstvu često upozorava na teškoće u odrastanju tog djeteta ili narušene odnose u djetetovoj okolini, to jest upravo obitelji….
Mnogi teoretičari također upozoravaju na opasnost da će djeca koja pokazuju povećanu sklonost nasilju nad životinjama češće biti nasilna i prema ljudima. Kliničke studije mladih s poremećajima u ponašanju i istraživanja koja se bave počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja potvrđuju povezanost između mučenja životinja u djetinjstvu i međuljudskog nasilja, kako u djetinjstvu, tako i u kasnijem životu. Zatim, istraživanja o povezanosti nasilja nad ljudima i životinjama najčešće povezuju nasilničko ponašanje s poremećajima u ponašanju i nerazvijenim socijalnim vještinama kao što su vještine suosjećanja, primjerenog iskazivanja emocija ili kontrole ljutnje te odrastanjem u okruženju koje podržava nasilje… kužite kuda idem s ovim?
No ako ste mislili da se to dešava samo “njima”, tamo nekim manjinama, ovako je izgledalo jedno američko istraživanje 2000. godine na uzorku studenata psihologije i sociologije, njih 267 od kojih su dvije trećine žene:
49,1% ispitanika je na neki način bilo izloženo mučenju životinja, od čega je
45% vidjelo mučenje životinja, a njih
17,6% je i samo mučilo životinje.
Ovo istraživanje je potvrdilo da je većina onih koji su sami mučili životinje također vidjela i druge kako to čine. Istraživanja pokazuju da muški ispitanici češće muče životinje, ali. Ali….
Oni su češće i izloženi prizoru u kojem netko drugi pred njima muči životinje.
Ispitanici kao dob u kojoj su mučili životinje najčešće navode razdoblje adolescencije, a tek neznatno rjeđe dob između 6 i 12. Međutim, mnogi će zaključiti da je to dob koje se ispitanici sjećaju pa pretpostaviti kako su tada već namjerno i voljno postupali…. vidjet ćemo da to ne mora biti tako.
Neosporno je da djeca mlađe dobi mogu mučiti životinje nesvjesna da čine nešto pogrešno ili bolno prema drugim bićima, stoga su upravo to trenuci za učenje i tada je presudna uloga roditelja.
Nikada neću zaboraviti kako sam, s jedno 2 godine, ako se moja majka dobro sjeća – prstom gnječila mrave na plastičnom stolnjaku malog stana u Zapruđu. “Mav!” rekla bih i zgnječila ga. “Mav!” i zgnječila bi sljedećeg – ja se toga točno sjećam. Sjećam se kako je mama sjela pred mene i pitala me zašto to radim. “Deda jadi!” rekla sam. U stanovima u Zapruđu je bilo dosta mrava, onih malih, žutih i uvijek bi se neki prošvercao na stol kada bismo jeli pa bi ga djed zgnječio i rukom samo “pomeo” na pod.
“Njih to jako, jako boli, nemoj to raditi!”, objasnila mi je mama. Nije se upuštala u koncept smrti, bilo je dovoljno da jako, jako boli jer sam već tada bila pala i rasjekla glavu na radijator i jako sam dobro znala što je bol. Znate kako danas brišem površine na kojima se zateknu mravi? Na moru, na primjer? Metlicom. Ili kistom za šminku. Naprosto ih ne mogu ubiti – to je lekcija koju nikada nisam zaboravila.
Naime, empatija (kao što je vidljivo iz mog primjera) nije nešto što čovjek “ima samo po sebi” – empatiju se uči. Roditelji moraju djeci svojim primjerom i jasnim uputama pomoći da razvije empatiju. Ako nasilničko ponašanje bude odobreno (ili čak samo ignorirano) postoje realne šanse da preraste u tipičan način ponašanja, a samim time i razvijanja drugih oblika nasilja te eskalacije – u nasilje prema ljudima, na primjer.
Nadalje, prisutnost nasilničkog ponašanja prema životinjama indikator je dječjeg psihopatološkog razvoja u brojnim dijagnostičkim materijalima kojima se služe psiholozi i psihijatri kao što su Međunarodna klasifikacija bolesti, Američka klasifikacija psihičkih poremećaja ili Child Behavior Check List. Postoji čak i dijagnostički instrument CAAI – Children and Animals (Cruelty to Animals) Assessment Inventory, a u Američku klasifikaciju psihičkih poremećaja DSM–III-R je 1987. godine dodana fizička agresivnost prema životinjama kao jedan od indikatora poremećaja u ponašanju. Revidirana klasifikacija DSM-IV uključuje već i skupinu simptoma nazvanih „agresija prema ljudima i životinjama“ koji su indikatori poremećaja u ponašanju. Naravno da u smislu dijagnostike, zlostavljanje životinja varira prema učestalosti i ozbiljnosti nasilja, a stručnjaci razlikuju razvojno nezrelo ponašanje od hotimičnog mučenja životinja.
Pitanje je koji tip mučenja je na djelu u Međimurju, ali rekla bih da su prisutni svi – od obiteljskog nasilja do hotimičnog mučenja…..
Psihijatri su čak klasificirali faktore za mučenje životinja kod djece i mladih koji imaju razvojno-psihološku pozadinu:
• Znatiželja i istraživanje (kad životinju ubija maleno dijete ili dijete s razvojnim teškoćama u procesu istraživanja – a nitko mu ne kaže da je to krivo).
• Vršnjački pritisak (kad vršnjaci vrše pritisak na mladu osobu da muči životinju ili to zahtijevaju kao oblik inicijacije u vršnjačku skupinu).
• Popravljanje vlastitog raspoloženja (dijete zlostavlja životinju kako bi utjecalo na svoje emocije npr. dosadu ili depresiju).
• Zadovoljavanje seksualnih potreba (nedavno iskazano kroz slučaj dobrostojećeg Hrvata i katolika iz Zagreba protiv kojeg je nedavno podnesena prijava za seksualno zlostavljanje svoja dva psa – toliko o tome da samo “oni””drugi” rade grozne stvari)
• Prisila na zlostavljanje (moćniji pojedinac prisiljava dijete da zlostavlja životinju).
• Emocionalna vezanost uz životinju (na primjer, dijete ubije životinju kako bi spriječilo da životinju muče druge osobe).
• Fobije (dijete iz straha napada životinju).
• Identifikacija s vlastitim zlostavljačem (viktimizirano dijete može pokušati uspostaviti osjećaj kontrole nad situacijom i osjećaj osobne moći zlostavljajući životinju koja je nemoćna). Tako dijete može proživljavati vlastito traumatsko iskustvo („glumiti“ traumatsku situaciju koja mu se dogodila postavljanjem životinje u ulogu žrtve).
• Oponašanje (oponašanje ponašanja koja su vidjeli kod odraslih – a ako stalno to gledaju, normalno da ponavljaju).
• Samoozljeđivanje (korištenje životinjom kako bi se vlastitu tijelu nanijela ozljeda).
• Korištenje životinjom kao sredstvom za emocionalno zlostavljanje drugih ljudi kako bi se tako djelovalo na te ljude (kao što je recimo jučer ubijen pas Balogovog šogora kao način zastrašivanja samog Baloga).
Dakle, definitivno postoji povezanost djetetovog mučenja životinja s nepoželjnim pojavama ili proživljenim traumatskim iskustvima kao što su izloženost nasilju u obitelji, tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje djece te poremećaji djetetovog ponašanja. Pa tako prema jednom autoru (Fridrich) ispada da je 35% dječaka koji su bili seksualno zlostavljani i samo zlostavljalo životinje, dok je među dječacima koji nisu bili žrtve seksualnog zlostavljanja životinje zlostavljalo tek 5% dječaka….
Ne znam za vas, ali ja sam se naježila.
E sad – vidjeli smo da se empatija uči, a kada okolina tolerira, podržava ili čak potiče nasilno dječje ponašanje prema životinjama i ne uči dijete drugačijem ponašanju, djetetu nasilje prema životinjama može postati uobičajeni obrazac ponašanja. No tko empatiju nema, ne može je niti prenijeti drugome.
Što se tiče učenja, o obrazovanju romske djece mogao bi se pisati cijeli novi tekst, no evo jedne crtice iz emisije Provjereno od prije par godina: “Romsko dijete u školi, ako ga nema, nikog nije briga za to, znate. Onda se govori da je to romska tradicija, da Romi ne idu u školu. Ako se radi o neromskom djetetu, ako ga nema u školi, onda su uključeni i socijalna radnica i pedagogica i ravnateljica i svi ostali.” Tako je o problemima školovanja pričao Veljko Kajtazi, zastupnik romske nacionalne manjine.
I na kraju, ne zaboravimo da je utvrđeno da su obitelji u kojima su zlostavljane životinje obično poznate sustavima socijalne skrbi i pravosuđa – prema istraživanju provedenom u SAD, koja je trenutno, eto, vodeća svjetska sila i “ideal” kojem ostale države streme – u obiteljima u kojima su zlostavljane životinje učestalo se fizički zlostavljaju i djeca: u 88% takvih slučajeva prisutno je i zlostavljanje kućnih ljubimaca, iz čega se zaključuje da su zlostavljani kućni ljubimci često indikator drugih oblika obiteljskog nasilja, a pogotovo su dječaci koje su očevi češće fizički kažnjavali znatno češće bili nasilni prema životinjama.
Djeca izložena prizorima mučenja životinja odgajana su u općenito manje sigurnom i agresivnijem okruženju u kojem se odrasli pred njima ili prema njima nasilno ponašaju. Izloženost tome može učiniti da dijete prihvaća i opravdava nasilje ili da ga i samo počinje činiti….. više o tome možete naći ovdje.
Naravno, namjera mi nije bila reći kako je baš svako romsko dijete žrtva nasilja u obitelji, no ako se te zajednice tretiraju kao geta i ne provodi se (ionako traljavo kako se provodi u ostatku zemlje) zakon o obiteljskom i raznom drugom nasilju te općem kriminalu (na primjer, kod nas su zabranjene borbe pasa, a jedva se procesuiraju i u glavnom gradu), bojim se da se za onu djecu koja jesu žrtve – baš ništa neće promijeniti. Također, nasilje prema jednoj etničkoj skupini podiže i razinu nasilja unutar nje.
A na kraju tog našeg okrutnog ljudskog lanca (i lanca nasilja i doslovnog željeznog lanca) uvijek nadrapaju – psi.
E sad – kako se protiv toga svega možemo boriti?
Odgojem, edukacijom, učenjem empatije – nemojmo misliti da će to za nas (ili “njih”) obaviti vrtić, škola ili država.
Za odrasle možda više nema druge nego da ih se zakonski kazni (dok pišem ove retke u glavi mi odzvanja ime Horvatinčić – ironijo), no za mlade i djecu još nije kasno….
Ovdje možete pročitati prijedlog rješavanja problema napuštenih pasa u romskim naseljima napisan od strane Udruge mladih Roma MŽ, ZEU Prijatelji životinja i prirode, Udruge Prijatelji životinja iz Zagreba te uz savjetodavnu pomoć Azila Dumovec Zagreb – poslano n/r Župana Međimurske Županije te ispostavi Ministarstva poljoprivrede u Čakovcu te svim načelnicima i gradonačelnicima odgovarajućih općina Međimurja.
A ovdje možete potpisati peticiju za zaustavljanje nasilja – iako nije jasno što je točno cilj peticije (i pazite jer su na stranici šokantni sadržaji).
Možda najbolje što možete učiniti jest kontaktirati Kristijana Baloga preko FB jer on s Aleksandrom Hampamer i mnogim drugim udrugama za zaštitu životinja surađuje na izvlačenju pasa iz nasiljem zahvaćenih općina.
I još nešto – budimo dobri jedni prema drugima, a naročito pred djecom i još važnije – naučimo ih da i oni budu dobri prema svima. Jer jedino tako možemo početi mijenjati svijet. Malo po malo.
Posebno se zahvaljujem Aleksandri Hampamer na fotografijama i dozvoli za korištenje njezinog teksta.
Preuzeto sa: http://rujanajeger.com/index.php/razno/item/473-tuga-u-me%C4%91imurju
