Uvedimo klasne kvote – najmanje 40% siromašnih na izbornim listama

Uvedimo klasne kvote – najmanje 40% siromašnih na izbornim listama

0 4444
Profinjenim i preciznim vodoravnim ustrojem društva do istinske ravnopravnosti

Većina stanovništva je siromašna i obespravljena, a samim time i većina žena pa bi im osim rodnih kvota, koje imaju svoju simboličnu i praktičnu težinu, daleko bolji poklon za Dan žena bilo uvođenje klasnih kvota, jer što će većini siromašnih žena saborska zastupnica iz redova bogatih? Ona naprosto nije i ne može biti njihova zastupnica.

Ne znam voziti avion i zato želim da me vozi najbolji pilot, ali odredište i kompaniju, biram ja.

Najugroženije žene, kojima ljudi u potpunosti krše sva temeljna prava, pripadaju ne-ljudskim vrstama životinja. Mnoge ljudske žene se još uvijek nisu solidarizirale s mnogobrojnim porobljenim ne-ljudskim ženama.

 

Autor: Robert Međugorac

 

U petak 4. 3. 2016. u središnjem dnevniku HRT-a opet se pričalo o manjku žena u politici, kao da društvo žeđa za političarima i političarkama. Rečeno je kako političke stranke, nakon što im je Vrhovni sud dao za pravo, nastavljaju istiskivati žene iz politike, posebno pri formiranju službi vlasti i izbornih lista. Naježim se uopće pri spoznaji da neki još uvijek imaju vlast nad drugima, da odlučuju umjesto drugih na osnovu lažnih izbora te da pomoću represivnog aparata te svoje odluke provode u stvarnost, naravno pod izgovorima da su izabrani od naroda i da samo vrše volju naroda. Za one ne-ljudske narode malo tko uopće i mari pa se njih u srednjostrujaškom javnom govoru i ne spominje.

Hrvatska je u neparlamentarni EU parlament poslala jednak broj žena i muškaraca pa se time pokazala kao naprednom državom, a država je suprotnost nekoj dobroj prijateljskoj zajednici ravnopravnih ljudi, zajednici koja nije organizirana okomito – piramidalno, nego vodoravno. No prema rezultatima lanjskih izbora u Sabor su ušle samo 23 žene, što je najmanje u zadnjih 15 godina. U Hrvatskoj 60% ljudi s visokim obrazovanjem čine žene, a samo 40% muškarci, nasuprot tome u Saboru sjedi samo 20% žena. U Vladi još manje, njih tri na 19 muškaraca. Opet napominjem, možda nekome zazvoni u ušima, još uvijek postoji “Vlada“, netko tko vlada nad nama ostalima, netko tko svojevoljno vuče poteze i ništa nas ne pita, a mi smo samo više ili niže rangirane figure na šahovskoj ploči. Možemo se samo nadati da neće baš našu plaću ili firmu žrtvovati u svom idućem suludom potezu ili možda čak i život, ako nas pošalju u neku daleku misiju ili nekoj državi, iz ovog ili onog razloga, objave rat.

Najugroženije žene, kojima ljudi u potpunosti krše sva temeljna prava, pripadaju ne-ljudskim vrstama životinja. Te žene robovlasnici uzgajaju iz pohlepe za mesom, jajima i mlijekom, a izložene su stalnoj manipulaciji njihovim reproduktivnim organima i učestalim trudnoćama te ostaju bez svoje djece ubrzo nakon njihova rođenja. Mnoge ljudske žene se još uvijek nisu solidarizirale s mnogobrojnim porobljenim ne-ljudskim ženama.

Najugroženije žene, kojima ljudi u potpunosti krše sva temeljna prava, pripadaju ne-ljudskim vrstama životinja. Te žene robovlasnici uzgajaju iz pohlepe za mesom, jajima i mlijekom, a izložene su stalnoj manipulaciji njihovim reproduktivnim organima i učestalim trudnoćama te ostaju bez svoje djece ubrzo nakon njihova rođenja. Mnoge ljudske žene se još uvijek nisu solidarizirale s mnogobrojnim porobljenim ne-ljudskim ženama.

Izjava Tomislava Karamarka: „Nismo birali žene po spolu nego po stručnosti“, prema riječima Rade Borić iz Centra za ženske studije, “vrijeđa sve one žene, kojih je 60% sa sveučilišnim diplomama u odnosu na 40% muškaraca”, a tih žena sa sveučilišnim diplomama će u budućnosti biti sve manje, jer ćemo visoko obrazovanje sve više i sve skuplje sami plaćati. Mislim plaćali smo ga i do sada sami, samo smo ga plaćali iz zajedničkog proračuna, a uskoro ćemo ga plaćati pojedinačno, izravno iz svog džepa, jer novcem iz zajedničkog proračuna moramo plaćati puno važnije stvari, poput kamata na kredite koje nismo mi podigli, niti nas je itko od naših vrlih “predstavnika” pitao da ih podignemo. No kredite ćemo uz lijepe kamate ipak bespogovorno vraćati.

Nagli gubitak žena u politici dogodio se prividnim kratkotrajnim osamostaljivanjem Hrvatske, iako mnogi vjeruju da smo još uvijek samostalni i neovisni. Nakon lažnih izbora 1992. u Sabor je ušlo 130 muškaraca i samo osam žena, što politolog Josip Šipić tumači kao izravnu posljedicu povratka patrijarhalnom mentalitetu, kao da smo se ikada iz tog mentaliteta izdigli pa smo se eto baš tada ponovo u njega srušili.

Neravnopravnost žena u tijelima vlasti i visini plaće, problem je s kojim se suočava veći dio Europe. Opći podaci pokazuju da stvari za sada idu na bolje, ali toliko sporo da bi se ovakvim tempom puna rodna ravnopravnost dosegnula tek 2084. godine, a stavljam ruku u vatru da rodne, klasne, rasne, nacionalne, vjerske, a pogotovo ravnopravnosti na osnovi vrste, neće biti sve dok ima umjetno stvorene i silom održavane hijerarhije, piramidalno ustrojenog društva zasnovanog na raznim lažnim podjelama, što je samo odraz suvremenog materijalističko konzumerističkog mentaliteta te izostanka izvorne čovječnosti i duhovnosti. Zašto bismo ikoga gurali u političare, u tijela vlasti, umjesto da društvo organiziramo prema daleko boljem modelu izravnog odlučivanja i tako zaobiđemo i političare, i vlast koju oni čine?

Kao što je podizanje svijesti o rodnoj neravnopravnosti, o potlačenosti ljudskih žena, dovela do nastojanja da, između ostalog, kao društvo želimo uključiti što više žena u politički život, tako trebamo podići svijest, a jasno je da ne može svanuti prije zore, o tome da nam politički život uopće ne treba, da nas to samo upropaštava. Ne trebaju nam lažni predstavnici koje nismo ni ovlastili da nas zastupaju, niti nas išta pitaju nakon što jednom zasjednu na neku poziciju. Dakle, ne trebaju nam političari ni političarke, nego se njih trebamo riješiti izravnim donošenjem odluka preko digitalnih, besplatnih, strogo od strane naroda nadziranih i transparentnih referenduma, da ne bi bilo – tko broji glasove taj jači. Zašto bismo gurali žene u politiku, umjesto da kompletnoj politici damo otkaz i odlučimo se za bolji model upravljanja društvom?

Mnogi se bune protiv rodnih kvota i govore da kriterij za obnašanje neke funkcije nikako ne može biti spol, nego nečija sposobnost, kompetencije i poštenje, što je logično i ispravno, za mnoge funkcije. No koje vam to točno sposobnosti i kompetencije trebaju da sjedite u Saboru i dižete partitokratski ruku po diktatu stranke kojoj ste dužni upravo to što ste dio privilegirane kaste koja sjedi u Saboru?

Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova iz 2008., koji nameće pozitivno razlikovanje (diskriminaciju) u korist potlačenog, ali nikako slabijeg  spola, na izbornim listama mora biti minimalno 40% žena, iako je to rješenje krnje gledajući cjelinu. Ništa neće biti bolje većini osiromašenog stanovništva, pa ni siromašnim ženama, ako u Saboru bude sjedilo 90% žena iz redova bogatih.

Hipotetski, da u Saboru sjedi 90% žena, ali da sve razmišljaju i djeluju kao Željka Markić, to sigurno ne bi veselilo tzv. “ljevicu”, kao što ni tzv. “desnicu” ne bi veselilo da sve razmišljaju i djeluju kao Vesna Pusić. Jedino bi bogatima obje varijante bile sjajne, jer u oba slučaja oni profitiraju.

Uvođenjem rodnih kvota možda se kroz vrijeme donekle ublaži osjetna neravnopravnost među spolovima, no postoje još mnoge neravnopravnosti koje itekako osjećamo u svim društvima svijeta.

Jedna od njih je vječna namjerno izazvana i održavana neravnopravnost između bogatih i siromašnih. Ako malo bolje pogledate situaciju, siromašni nikada nisu imali svoje predstavnike, a nemaju ih ni danas. U saboru sjede isključivo predstavnici bogatih, što najbolje vidimo po njihovim imovinskim karticama, uz poneki vrlo rijedak slučaj predstavnika siromašnih, kao što je danas npr. Ivan Vilibor Sinčić.

Zagovornici i provoditelji korporativnog kapitalizma naravno ne vide ništa sporno u tome da postoje bogati, čija mjesečna neto plaća iznosi preko 80 000 kn, a svakako postoje i oni bogatiji pa i ekstremno bogati. Po njima su takvi likovi pokretači društva. Oni generiraju dobit i zapošljavaju mase. Upravo takve moramo maziti i paziti da ne odu jer bismo propali bez njih. Uvjeravaju nas da su pravila ista za sve, da svi imamo jednake šanse, da su bogati to sve zaradili sa svojim znanjem i sa svojih deset prstiju, da rade po deset i više sati dnevno, da je sve po zakonu, koji su, naravno, sami napisali i pomoću svojih plaćenika – izglasali.

Većina stanovništva je siromašna, a samim time i većina žena pa bi im osim rodnih kvota, koje imaju svoju simboličnu i praktičnu težinu, daleko bolji poklon za Dan žena bilo uvođenje klasnih kvota, jer što će većini siromašnih žena saborska zastupnica iz redova bogatih, koja ne osjeti i ne razumije njihove probleme? Ona naprosto nije i ne može biti njihova zastupnica.

.
Da se razumijemo, apsolutno sam protiv:
1. lažne predstavničke demokracije (kakvi su to predstavnici koje ničime nisam ovlastio da me zastupaju, niti ih mogu zamijeniti drugima kad ja hoću ako sam nezadovoljan njihovom uslugom, niti me ikada išta pitaju, a kao zastupaju moje interese),
2. izbornog praga od 5% (s njim se ušutka ogroman broj ljudi, čak do 85% biračkog tijela pa Vladu uvijek sastavlja manjina),
3. izbornih jedinica (sve gore od goreg),
4. D’Hondtove metode raspodjele glasova (nekim strankama za jednog zastupnika treba oko 100 000 glasova, a nekima samo 8 000, što je rezultat sinergija D’Hondtove metode i izbornih jedinica),
5. nepoštivanja quoruma (koliko god glasača izađe na izbore, izbori su uvijek valjani),
6. privatnog novca u predizbornim kampanjama,
7. vladavine bogate manjine, koja se prikazuje kao vladavina naroda, kao vladavina većine,
itd.

Cirkusu izbornih malverzacija naprosto nema kraja, a uvjerava nas se da je sve sjajno!

Ne mogu zamisliti kakva je to svijest bila kada je društvo pristalo na to da jedan čovjek ili neka šačica ljudi odlučuje u ime svih nas o našim sudbinama? I onda u nekoj lošoj teleološkoj maniri bivamo zadovoljni ako je taj netko odlučio nešto što nama odgovara, a ljutimo se ako nam nije po volji, ne dovodeći u pitanje sam proces donošenja odluke. Kao da nas nisu učili iz matematike da ne možeš samo prepisati rezultat na potpuno krivi postupak, nego sve mora biti točno; i postupak i rezultat. A što se tiče izbora i donošenja odluka, ja bih bio sretniji da je postupak dobar pa makar nekada i promašili sam rezultat, jer tada bi to bilo daleko lakše za popraviti.

No kad bolje razmislim sve je to je slama, niz jalovih pokušaja da krpamo trošnu staru kuću koju treba prestati popravljati. Treba je, uz suglasnost svih, srušiti i sagraditi novu. Ukinuti privatno vlasništvo, banke, piramidalni društveni ustroj, Sabor, Vladu, vojsku, policiju, sudove, školstvo…

Kako jezero, rijeka, šuma, more itd., može biti nečije privatno vlasništvo? Kojim pravom, osim silom, neka nacija može posjedovati neki teritorij? Kakva je to demokracija u kojoj narod ne može glasovanjem odlučiti o promijeni granica?

Ne znam voziti avion i zato želim da me vozi najbolji pilot, ali odredište i kompaniju, biram ja.
Nisam kirurg i ne znam operirati te zato želim da me operira najbolji kirurg, ali hoću li se uopće operirati i kada, te kome ću se dati pod nož, odlučujem samo ja, naravno ako sam pri svijesti.
Isto je i s vodoravnim društvenim uređenjem, želimo najbolje stručnjake na određenim odgovornim funkcijama, ali smjer, okvire i pravila u kojima se krećemo, određujemo mi, narod, preko referenduma. Određujemo i mijenjamo. Samo tako možemo preuzeti odgovornost u svoje ruke i učeći na greškama, sazreti kao društvo. Dok mama i tata odlučuju umjesto djeteta, ono nije odgovorno i ne može postati samostalno. Vrijeme je da se odmaknemo od maminih skuta i počnemo sami donositi odluke, da kao društvo preuzmemo odgovornost za vlastitu sudbinu, tada nam neće više biti potreban Dan žena, osim možda samo kao podsjetnik na neke davne ružne dane neravnopravnosti.

Nikada ne smijemo zaboraviti ni na one najslabije.
Najugroženije žene, kojima ljudi u potpunosti krše sva temeljna prava, pripadaju ne-ljudskim vrstama životinja. Te žene robovlasnici uzgajaju iz pohlepe za mesom, jajima i mlijekom, tj. za zaradom, a izložene su stalnoj manipulaciji njihovim reproduktivnim organima i učestalim trudnoćama te ostaju bez svoje djece ubrzo nakon njihova rođenja. Mnoge ljudske žene se još uvijek nisu solidarizirale s mnogobrojnim porobljenim ne-ljudskim ženama.

 

BEZ KOMENTARA

Odgovori: