Vegan: biti ili ne biti

Ja sam vegan kada vrijeđam one koji nisu i kada ih nazivam neosviještenima, glupima, mesožderima, jedačima leševa… ja sam vegan kada sam agresivna prema onima koji ne razumiju moj izbor i govorim da je on jedina istina za sve ljude.

Zbog prijašnjih agresivnih kampanja veganstvo kao izbor, životni stil, kako god želite, ima dosta negativnu auru. Ni ja se ne osjećam ugodno pored takvih vegana. Agresijom pokušavati proširiti životni stil koji se temelji na ljubavi zaista nema smisla.

Zaista, zar je moje sirovojelstvo moj karakter? Ako pojedem kuhani krumpir zar ću izgubiti sebe? Hoću li nestati?

Australski Aboridžini su jeli meso jer nisu imali drugog izbora, molili su za hranu i pojeli su ono što bi im bilo dano sa zahvalnošću prema žrtvi i onome što im je dalo tu životinju.

.

Autorica: Marina Zrnić

.
Danas je svjetski dan veganstva pa sam odlučila napisati koju mudru (a nego kakvu drugačiju) u to ime.
Veganstvo… jako naporna riječ. Ne volim ju.
Ja sam vegan. Ja sam homoseksualac. Ja sam aseksualna. Ja sam Aboridžin. Ja sam vještica. Jesam li više od te jedne riječi? Što uopće sve ta riječ obuhvaća? Ja sam vegan kada ne jedem meso i životinjske (nus)produkte. Ja sam vegan kada poštujem sva živa bića i ne želim nikome nauditi. Ja sam vegan kada umjesto mesa kupujem soju i njene proizvode, veganske smrznute pizze, lazanje, gulaše; vegansku kozmetiku itd. itd.; ja sam veganski konzumerist. Ja sam vegan kada vrijeđam one koji nisu i kada ih nazivam neosviještenima, glupima, mesožderima, jedačima leševa… ja sam vegan kada sam agresivna prema onima koji ne razumiju moj izbor i govorim da je on jedina istina za sve ljude.

Shvaćate? Mogu biti vegan u bilo kojoj situaciji. Što je definicija veganstva, ili bilo koje kategorije koje smo stvorili da bismo znali kako se postaviti prema osobi koju tek upoznajemo. U jednu ruku ne možemo bez tih kategorija, no u drugu nas one izoliraju i spuštaju veo predrasuda pred naše oči, dok u treću (što, imamo tri ruke?) samo poistovjećivanje s određenom ideologijom ne dopušta puni razvoj našeg bića. Često ne dopušta da dođemo do sebe, do prave istine. Što god nam postavlja granice narušava naš razvoj. Što god nam nije prirodno, odnosno ne dođe nam samo od sebe u određenom trenutku, sputava i dovodi do frustracija.

Marina Zrnić: Naša promjena je promjena drugih, naša ljubav će izvući njihovu ljubav na površinu.

Da, svijet bi bilo ljepši kada bismo svi jeli zrele plodove, bili spojeni s izvorom i slijedili svoju pravu prirodu. No tu govorimo o satya yugi, o zlatnom dobu koje je daleko iza nas i daleko ispred nas. Sada se nalazimo u kali yugi, u dobu dekadencije. Ono će prirodno doći do kraja. Zašto i to ne bi bila priroda ljudi? Ako je čovjekovim djelovanjem došlo do ovog stanja u kojem jesmo, zašto to nazivamo neprirodnim? I to ‘prirodno’ je ideologija obojena kulturom i dobrom u kojem se nalazimo. Svakako, sve su to tvorevine našeg uma. Ne možemo toliko promijeniti svijet; prevelik je i preduboko je ušao u stanje uma koje stvara. Zašto onda siliti druge da se promijene? Ili kolektivnu svijest? Svatko će se promijeniti onda kada je spreman za to; onda će razumjeti. Prije toga ne može. Prije toga može vidjeti primjer sretnog i ispunjenog čovjeka te se zapitati: što on radi da je takav? Tada će sam tražiti promjenu. Radimo na sebi, na svojoj sreći i na svom ispunjenju, ostalo će samo doći. Svakako u ovom svijetu sve samo dolazi, onako kako treba i kada treba. Svijet je savršeno logičan upravo takav kakav je. Ići glavom kroza zid je bolno. Naša promjena je promjena drugih, naša ljubav će izvući njihovu ljubav na površinu. Ne ona hipijevska ljubav, ili ljubav da drugome pomognete tako da ga preobratite na ono što vi mislite da bi trebao biti, već ljubav koja razumije koliko je druga osoba spremna za promjenu, što je njoj zaista potrebno u tom trenutku života; ljubav koja je spremna pustiti, pa čak i da druga osoba ode u smrt ili ono što se nama čini propašću. Možda je upravo to potrebno; ne znamo. Smrt nije loša, ona je takva kakva je; ona je život u drugoj formi. Nekad naše nerazumijevanje i forsiranje može učiniti više štete nego koristi. Agresivna veganska propaganda isto tako. Bilo kakva agresija izaziva agresiju; ‘tko će kome ako ne svoj svome’, narod bi rekao. ‘Kako siješ, tako ćeš i žeti.’

Zbog prijašnjih agresivnih kampanja veganstvo kao izbor, životni stil, kako god želite, ima dosta negativnu auru. Ni ja se ne osjećam ugodno pored takvih vegana. Agresijom pokušavati proširiti životni stil koji se temelji na ljubavi zaista nema smisla.

Ako ovo (veganstvo, op. RM) i je istina, nisu svi spremni za nju. Mudrije je znati dozirati i prepoznati kod koga će ta istina izvući najbolje nego ju svima nametati i izazivati kontraefekt.
Ako se odredim kao vegan, ili u mom slučaju, kao sirovi vegan, zatvaram se u kategoriju i namećem si pravila koja ju određuju. Nikad ne znate u kojem će vas smjeru životne situacije odvesti. Da li ja kao sirovi vegan nikad ne smijem pojesti ništa kuhano? Jesam li onda izdala sebe, svoje biće? Baš obrnuto, ograničavanjem i strahom sam ga izdala. Ispod svakog ograničavanja postoji strah; strah od “posljedica” nečega za što smo zamislili da je loše, strah od osude, strah od gubitka karaktera. Zaista, zar je moje sirovojelstvo moj karakter? Ako pojedem kuhani krumpir zar ću izgubiti sebe? Hoću li nestati? Ne, još ću uvijek biti tu. Ako mi dođe da pojedem kuhani krumpir, ako osjećam da je to u tom trenutku ispravno (koja filozofija oko kuhanog krumpira hahaha, stvarno smiješno. Ovo je primjer, umjesto njega stavite bilo koju situaciju), ali zaista to osjećam u sebi, ne zato što mi je netko drugi rekao, to je poštivanje moje prirode. Negiranje toga bi bilo nepoštivanje. Znati kada je nešto zaista ispravno i istinito nije lako. Doći do sebe nije lako. Ima puno umjetnih slojeva koje nosimo, a pripadnost većini ideologija je upravo to, samo još jedan lažni sloj na našem pravom biću.

Australski Aboridžini su jeli meso jer nisu imali drugog izbora, molili su za hranu i pojeli su ono što bi im bilo dano sa zahvalnošću prema žrtvi i onome što im je dalo tu životinju. Oni su razumjeli sebe i život. Takva hrana ih, pretpostavljam, nije trovala. Postoji razlika u metaboliziranju iste vrste hrane, onda kada ju uzimamo u miru i zahvalnosti i onda kada ju uzimamo s krivnjom, u žurbi, ili u bilo kakvim neugodnim emocijama. U zadnjem primjeru hrana se ne može dobro razgraditi niti se njene hranjive tvari mogu kvalitetno apsorbirati. Ona postaje toksična, kao i sve što radimo, a nije prirodno (ilitiga ispravno) našem biću.

Vjerujem da nam je svima prirodna istina. Ona je jedna. Ona je ljubav. Iz nje proizlaze suosjećanje, sreća, zadovoljstvo, kreativnost, sloboda. Istina je uvijek tu i ona se sama otkriva kada razgrnemo hrpu smeća koja je na njoj. Mi ne možemo lopatati tuđe smeće; možemo samo svoje. Potaknuti istinom u nama, ostali će sami početi lopatati svoje. Moraju. Jer svi žele istinu.
Meni je jedenje biljaka, pogotovo plodova, prirodno. Nikad nisam ni voljela ni meso, niti životinjske proizvode. Ono je za mene istina. Također, put prema vječnoj istini odnosno ljubavi, mi je prirodan. Znam da je to za mene ispravno. Za mene u ovom trenutku. Znam da ću jednom ostaviti sve. Sad još moram proći dosta stvari do tog trenutka. Možda i ne, vidjet ćemo kako će to brzo ići. No to sam ja. Nije tako za svakoga. Nekome to neće biti istina nikad. Možda u sljedećem rođenju (ne, nisam luđak). Sve je to karma, što da vam kažem. Zato smo svi različiti. Nije nitko lošiji ni bolji zbog toga. To je tako.

Preuzeto sa: http://figgypiggy.weebly.com/blog/vegan-biti-ili-ne-biti