U Maksimirskom zatvoru za životinje je potpuno nepravedno zatočeno preko 300 različitih vrsta svjesnih i osjećajnih Zemljana, 3000 zarobljenih individua/osoba tamo gule doživotnu robiju, a kavez ma koliko god bio udoban i prostran, i dalje je samo kavez pa makar bio i od suhog zlata.
Autor: Robert Međugorac
Prikladniji natpis za zagrebački pakao bio bi: “Drage životinje ostavite svaku nadu, vi koje ulazite, da ćete ikada više biti slobodne.”
Zloglasni zagrebački ZOOtvor, kojeg ublaženo zovu još i Zoološki vrt, mjesto na čijem ulazu bi komotno moglo pisati isto što i na ulazu Danteovog pakla: “Drage životinje ostavite svaku nadu, vi koje ulazite, da ćete ikada više biti slobodne“, jučer i danas, subota i nedjelja 11. i 12. 6. 2016., ponosno, pazite Ponosno(!), slavi svoj 91. rođendan, što samo govori o dugogodišnjoj ljudskoj nesvijesti i nesuosjećajnosti prema porobljenim životinjama, koje su kidnapirane i tamo zatočene bez prethodnog sudskog procesa i pravomoćnih presuda te potpuno nedužne gule doživotnu robiju bez ikakve mogućnosti pomilovanja, a sve zbog sebične želje nekih ljudi da posjeduju ne-ljudske robove, iz ovih ili onih razloga, i suludih zakona koji im to omogućuju jer su upravo te zakone takvi ljudi i skrojili prema svojoj bešćutnosti.
Trenutno je u Maksimirskom zatvoru za životinje potpuno nepravedno zatočeno preko 300 različitih vrsta svjesnih i osjećajnih Zemljana, 3000 zarobljenih individua/osoba tamo gule doživotnu robiju, da bi bahati posjetitelji – ignoranti, koji uglavnom dođu jednom ili dva puta u životu i nikada više, mogli dva-tri sata razgledati mizernu sudbinu zarobljenika, zaboravljajući da koliko god kavez bio prostran i udoban, i dalje je samo kavez pa makar bio i od suhog zlata.
Nedužnim, a ipak kažnjenim životinjama je osiguran stan, hrana, veterinarska skrb i zaštićene su od prirodnih predatora, ali nisu slobodne, a sloboda koliko god bila opasna nema alternativu, niti može biti nadoknađena ikakvim pogodnostima udobnog zatvora, iako ne treba imati iluziju da se radi o nekim velikim pogodnostima, nego su one u većini slučajeva na vrlo skromnoj razini pa utoliko više ne mogu biti zamjena za slobodu.
Ne treba zaboraviti ni tisuće svinja, krava, kokoši itd., koje ljudi ubiju da bi nahranili zatočene mesojede.
Trenutno je u Maksimirskom zatvoru za životinje potpuno nepravedno zatočeno preko 300 različitih vrsta svjesnih i osjećajnih Zemljana, 3000 zatočenih individua/osoba tamo gule doživotnu
Damir Skok, ravnatelj zagrebačkog ZOOtvora, kaže da je ovo prijelomna godina te najavljuje modernizaciju zatvora, što će vjerojatno većim djelom ići na ruku ljudskim posjetiteljima, a porobljenim životinjama to znači otprilike isto koliko i ljudskim zatvorenicima kada ravnatelj bilo kojeg ljudskog zatvora najavi modernizaciju, koja uglavnom znači i povećanje kapaciteta pa će još neke životinje biti lišene slobode i završiti iza rešetaka, na radost i ponos ravnatelja koji će se moći hvaliti kako je baš njegov zatvor najveći i najljepši u Hrvatskoj.
Između ostalog, vjerojatno se radi i o nekoj vrsti kolekcionarskog poremećaja u kojoj sakupljač opsesivno želi imati, ako je ikako moguće, što potpuniju zbirku, samo što se ovdje ne radi o značkama ili poštanskim markicama, nego o živim ne-ljudskim životinjama.
Kolekcionarska perverzija sakupljanja živih individua / osoba u Maksimiru počela je 27. 6. 1925. otvorenjem Zoološkog vrtića, kako su ga tada zvali, a začetnik te monstruozne ideje bio je Mijo Filipović s titulom plemeniti, iako je potpuno jasno da otmice zdravih i slobodnih životinja, odvajanje od njihovih obitelji i prijatelja te odvođenje iz njihovih rodnih zavičaja i zatvaranje u kaveze do kraja njihovog života nema apsolutno nikakve veze s plemenitošću, nego upravo suprotno, to je eklatantan zločin spram tih nedužnih zatočenika i njihovih obitelji. Filipović je na početku svog bezumnog kolekcionarstva posjedovao tri lisice i dvije šumske sove, a zahvaljujući brojnim donacijama okrutnih istomišljenika, već je 1926. godine brojao čak 320 porobljenih duša!
Novinarka Kristina Čirjak, koja je radila prilog za središnji dnevnik HTV-a u povodu ove jezive obljetnice zatvora za nedužne životinje, ne vidi ništa sporno u porobljavanju tisuća osoba. Da vidi, valjda bi barem jednom riječju napomenula kroz koji pakao prolaze zatočene životinje, barem se malo zauzela za njih, ali ne, upravo suprotno, ona je cijelom prilogu dala veseli ton, kao da je sve divno i predivno da bolje ne može biti.
Fotograf Damir Hoyka također ne vidi ništa sporno u tome što nedužne životinje gule doživotnu robiju i veselo priča u prilogu o svojoj izložbi. Gdje je izostala tankoćutnost umjetnika za one koji pate, umjetnička imaginacija da se stvar vidi i iz kuta onih koji su iza rešetki, ne misleći samo o vlastitoj samopromociji, umjetnička angažiranost da se zauzme za slabije i potlačene? Ne, kod Damira je sve u šaljivom tonu, i na fotografijama, i u izjavi za dnevnik.
Tomislav Krizmanić, potpisan kao “edukator”, možda poučava posjetitelje o raznim zanimljivim detaljima, ali ne može poučavati javnost o etičkim problemima ZOOtvora jer se očigledno prvo sam mora o tome educirati, iako sumnjam da mu je to u interesu, jer on kao i svi drugi “samo radi svoj posao”, što su isticali poslušnici svih represivnih sustava.
Voditeljice dnevnika Marta Šimić Mrzlečki i Lana Banely se hihoću komentirajući zarobljenog bijelorukog gibona Kenta jer i njima je valjda u redu da ovaj ne-ljudski rob uveseljava ljude, to im je tako simpatično, kao da ne bi bilo daleko simpatičnije da se Kent i ostali zatvorenici, uz određenu prilagodbu, puste na slobodu, u svoja prirodna staništa.
Pa zar nitko od njih i posjetitelja ne može skupiti tri čiste i barem primijetiti o čemu se uistinu radi? Da sam zlonamjeran, svima bih preporučio najbolju metodu usvajanja znanja kroz izravno iskustvo na svojoj koži, ionako ZOOtvor ima jedan kavez predviđen za ljude, a on zjapi prazan. Dame i gospodo izvolite provesti u tom kavezu samo godinu dana u istim uvjetima kao i ostale zatočene životinje, bez mogućnosti da se nakon par dana predomislite pa izađete, a mi ćemo praviti vesele izložbe o vama i video priloge. Uvjeren sam da će vam nakon takvog iskustva mnoge stvari biti puno jasnije. I nemojte sada, molim vas, s onim antropošovinističkim forama – ali nisu ljudi i životinje isto.
Naravno da nisu, ne-ljudske životinje su daleko više u kontaktu sa svojom prirodom, daleko plemenitije i iskrenije. Da imaju priliku, duboko sam uvjeren da bi u mnogim situacijama pokazale ljubavnije moralne odabire i veću solidarnost nego što mi ljudi trenutno pokazujemo prema njima. One ubijaju u većini slučajeva samo kada su ugrožene i kada su gladne, a ljudi to prečesto rade iz čiste objesti.
No da ne galamim samo na mrak, nego i da se prisjetim rijetkih plamičaka koji su znali osvijetliti put pokazujući ljepši, ljudskiji smjer kroz ovu moralnu tminu, poput mirnih prosvjeda ispred ZOOtvora koje su radili aktivisti udruge Prijatelji životinja ili prosvjeda aktivista udruge Stop specizmu koji su se zavezali unutar ZOOtvora, pa se zato još uvijek povlače po sudovima kao da su opasni teroristi.
Molim vas, bojkotirajte ZOOtvore, nemojte im financijski pomagati kupovinom ulaznica, nemojte glasati za stranke koje podržavaju ZOOtvore. Pomozite da napravimo pritisak odozdo kako bi ZOOtvori postali samo ružna prošlost, kako bi Kent i ostali nama manje poznati robijaši u dogledno vrijeme bili vraćeni u svoje zavičaje i opet živjeli slobodu ili bolje rečeno uistinu živjeli jer ovo sada što imaju nije život, nego životarenje.
Dnevnik HTV-a 11. 6. 2016., prilog o ZOOtvoru počinje u 37,48 min.
https://hrti.hrt.hr/#/video/show/2368679/dnevnik-2-11-lipnja-2016
