Je ne suis pas Medo ili u čemu je stvarna Medina tragedija

Ljudi u Iranu ne smiju držati pse, a ako se usprotive, mogu dobiti do 75 udaraca bičem.

Siroti Medo – pas zarobljen između zakona koji tretira životinje kao vlasništvo – dakle stvar, te vlasnika koji ga ne želi držati u kući. Tamo gdje članovi obitelji obično zajedno i žive.

Autorica: Rujana Jeger

Nisam htjela pisati o Medi.
Naime, sama sam sebi rekla da želim pisati o pozitivnim i dobrim stvarima, pošto mi se čini da njih gutaju horori naše svakodnevice, a sve samo zato što se loše vijesti bolje prodaju i radije čitaju.
Moram priznati da mi nikada nije bilo jasno zašto ljudi vole čitati loše vijesti – meni neće u životu biti ništa lakše ili bolje ako znam da se i Angelina Jolie boji raka dojke, niti ću se osjećati nadmoćno u odnosu na “odvratne Kineze” (kako se to često čita na društvenim mrežama), samo zato što mi, je l’ te, “civilizirani zapadnjaci” jedemo sve ostale životinje osim kućnih ljubimaca. Osim ako zaboravimo da je kunić, recimo, nekima gulaš a drugima kućni ljubimac. I da postoje konjske mesnice. Da ne nabrajam dalje.

Neće ni mojim psima biti lakše zato što je psima u Bosni lošije nego onima u Hrvatskoj, a da onima u Bugarskoj i Rumunjskoj uopće ne pričamo. Niti me čini sretnom što ljudi u Iranu ne smiju držati pse, a ako se usprotive, mogu dobiti do 75 udaraca bičem.

Ukratko – htjela bih da moja stranica bude ispunjena ne nužno zabavnim, ali svakako konstruktivnim, odnosno edukativnim, pa ako hoćete i lijepim sadržajima vezanih na pse i njihovo držanje – odnosno naš suživot.

“Pa ne možeš ignorirati takav fenomen!” rekla je moja majka, prekaljena novinarka i kolumnistica, znajući da bih se u svom prijašnjem radu u ženskim časopisima uvijek osvrnula na neku sličnu nepravdu u ljudskom svijetu, pogotovo vezanu na muško-ženske odnose i slične teme.
“Misliš ti pisati o Medi?”, jutros me probudila poruka dobre prijateljice koja se kao lavica bori protiv institucija kako bi spasila što više životinja u Splitu.

Otvaram Facebook, a tamo Je suis Medo na mnoštvu profilnih fotografija… naslovi u novinama – ekskluzivno/senzacionalno, prvi pas u Hrvatskoj kojem se sudski zabranilo lajanje… i sve tako.

Ok. ne mogu ignorirati takvu priču, shvaćam.
No pretpostavljam da ću vas sada gorko razočarati:
Je ne suis pas Medo. Ovo pas je negacija.

Ja nisam Medo, odnosno – moji psi nisu Medo.
U stvari, sada ću se možda izložiti kritici kada pojasnim kako moji psi također cijelu noć provode ne lajući. Naime, od 10 navečer do 10 ujutro su u kući. Odnosno, oni cijeli svoj život žive u kući, uglavnom ne lajući. Ponekad ih pustim u dvorište, tada znaju zalajati, pogotovo kada ljute neprijateljice koje stanuju iznad Konzuma prolaze pored naših dvorišnih vrata. Ali nikada nisu u dvorištu kada ja nisam kod kuće, a kada laju duže od minute, ušutkam ih ili stavim u kuću. Naime, naučila sam ih da ne laju.

No sudeći po Medinim vlasnicima, izgleda da se ja prema svojim psima ne ponašam kao prema članovima obitelji.
“Psa smo nabavili kad je imao tri mjeseca i on je član obitelji, pravi dvorišni pas.” Kaže ponosno njegov vlasnik. Ne znam za vas, ali ja svoje članove obitelji, makar koliko naporni i dosadni bili, ne bih držala u dvorištu. Odnosno, da ih držim u dvorištu, lajali bi i uznemiravali susjede još gore nego siroti Medo – pas zarobljen između zakona koji tretira životinje kao vlasništvo – dakle stvar, te vlasnika koji ga ne želi držati u kući.  Tamo gdje članovi obitelji obično zajedno i žive.

Stoga siroti Medo zbog sudske presude “mora” čamiti sam u mraku u šupi, kaže vlasnik, i to 12 sati.
Kao prvo, psi u oku imaju vrlo dobar tapetum lucidum koji im omogućava da u mraku prilično dobro vide. Toliko o mraku.
Kao drugo, prosječan odrasli gradski pas čiji vlasnici rade/vole spavati prosječno provodi 10-12 sati sam kod kuće, a obično i bez lajanja, jer smo ih svi prisiljeni naučiti da ne laju kako se susjedi – gle čuda – ne bi bunili! Toliko o samoći.
U stvari, gotovo svi vlasnici pasa koje poznajem, te se nadam i vrlo velik dio onih koje ne poznajem, svoje pse pušta u kuću, uči da ne laju, a što je najvažnije – šeta.

Hoćete istinu o tome zašto u stvari šetam susjedova psa?
Zato što sam se ulovila da danima (od ranog jutra, da budemo precizni, kada me budio njegov lavež) razmišljam o tome kako će ga netko od naših susjeda otrovati, pošto je lajao “od jutra do sutra”, u dvorištu kraj mene, u centru grada, doslovno od 6-7 ujutro do 7 navečer.

Pas, za razliku od Mede, nije na lancu, već danju pušten u krasnom dvorištu, no to mu – vidi čuda! – nije dovoljno. Kada sam shvatila da i sama počinjem razmišljati kako bi bilo divno da ga nema (da ne kažem nešto gore), jedna susjeda i ja posjetile smo njegove vlasnike i ubrzo ustanovile da je jedini način za naći malo mira – prošetati njihovog psa!
Nekim ljudima ne možete objasniti da psa treba šetati. Ne možete im to ni zakonski naložiti. Što vam onda preostaje?
Tužiti ih, poput “slučaja Medo”, znajući da će najgore proći upravo jadni pas, ili se potruditi da uvide kako valja držati psa. A ako i to ne uspije, uvijek možete pomoći psu da bude manje frustriran.

I tako već preko 3 godine, susjedov pas jednom dnevno ide u šetnju sa mnom i mojim psima. Mislite da u tome baš uvijek uživam? Da mi je lako s 4 psa? Ne. I što je najgore, vjerojatno ću ga tako šetati još godinama. Međutim, to je moj izbor. Mislim da tužakanjem susjeda ne bih ionako ništa pametno postigla, osim unesrećila psa.
Sada Susjed (ime poznato redakciji :)) laje samo kada za to ima razloga – kada prolazi neki pas ili mačka, kada čuje nešto “sumnjivo” – ili zato što laju i drugi psi u mom “finom” kvartu u centru grada gdje on, da se razumijemo, nije jedini pas koji dane, pa i noći provodi u dvorištu, bez šetnji.
A znate li gdje Susjed spava? U krevetu sa svojim vlasnicima.
Bila bih puno sretnija kada bi svi skupa spavali duže od 6, ali što je, tu je. Par puta sam im pripomenula da su se neki ljudi bunili jer pas jako rano ujutro laje – a pošto cijeli kvart ionako misli da je on moj pas, da mi je neugodno pa ih molim da paze na to barem do 9… pogodite zašto 🙂

Stoga, ako zbog nečega treba žaliti Medu, to je zato što se nalazi u zemlji po čijem je zakonu on samo stvar, te zato što je u obitelji koja ga također smatra samo uporabnim predmetom, tj. živim alarmom:
“Mi se bavimo poljoprivredom, a Medo čuva nekih 200 kvadrata seljačkog dvorišta. Ako njega nema, kod nas u dvorište može doći bilo tko.” kaže vlasnik pa objašnjava kako susjedi koja su ga tužili izazivaju Medu:
“…čim je došao kod nas, odmah su ga oni počeli izazivati: polijevati s vodom, gađati kamenčićima, jabukama malim što padnu…i to su stalno radili. Medo je zbog toga još više na njih počeo lajati, i zbog toga je došlo do svega ovoga… Kada god rade u svom vrtu, Medo na njih ne laje, ali oni dođu pred našu kuću pa ga počnu izazivati, a kada on počne lajati na njih, oni ga krenu snimati kako bi imali što više dokaza na sudu.”
Njemu, naravno, nije palo na pamet da snimi to izazivanje, niti da psa na bilo kakav način zaštiti. Ali glavno da mu se srce cijepa kada Medo “mora u šupu”.

Da se razumijemo, Medo “mora” u šupu samo zato što ga njegov vlasnik, bez obzira na patetične izjave po medijima, ne smatra članom obitelji, jer bi u protivnom mogao biti – o, neobične li pomisli – u dnevnom boravku, na primjer. Stoga sam odbila članstvo u grupi FB podrške Medi i njegovim vlasnicima koji predstavljaju sebe kao žrtvu, a u stvari je pas žrtva i vlasnika i okoline, a i samog sustava – sve dok štitimo ovakve vlasnike, dopuštajući način na koji drže pse,  ništa se neće promijeniti niti za jednog Medu u ovoj zemlji.

Moramo biti svjesni da smo zapeli u mentalitetu koji još uvijek psa tretira kao vlasništvo koje se drži na lancu ili u dvorištu i ima biti sretan ako ima kakvo natkrovljeno mjesto da legne, hrane i vode. No često nema ni to, ali zanimljivo – takvi slučajevi rijetko bivaju zakonski sankcionirani, a da o medijskoj pažnji i ne pričamo.
Samim time, zakon je prilagođen tom, uglavnom ruralnom načinu razmišljanja kojem niti ne pada na pamet da bi pas, barem povremeno, mogao biti i u kući.
Da se razumijemo, ne smatram ništa boljim ni one “fine građan/k/e” koji/e nabave nekog maleckog psića kao modni accessoire, ili igračku za svoje dijete, pa ga gotovo nikada ne izvode u šetnju, već ga osuđuju na izoliranost od vlastite vrste i vršenje nužde na pelenu.

Svi oni koji nisu spremni prihvatiti činjenicu da psa treba šetati, u šetnji skupljati govna, ne dopuštati psu da prekomjernim lavežom uznemirava susjede, te ga držati na adekvatnom mjestu na kojem će biti sretan i on i njegova okolina – nemaju zašto uopće nabavljati psa.

Pri tome ne tvrdim da svaki pas mora nužno boraviti u kući, ima pasmina koje su uistinu sretnije vani, no za to bi trebali biti propisani bolji zakoni i uvjeti nego što su sada. Također, malo je ljudi koji imaju veće ili manje vrtove i dvorišta svjesno toga da i u najljepšem vrtu pas živi poput one zatočene princeze koja je puštala kosu kako bi se njezin dragi po njoj popeo a čijeg se sad imena ne mogu sjetiti ni da me ubijete.

Pas koji stalno laje, obično laje zbog toga što je frustriran i dosadno mu je.
Frustracija i dosada mogu lako prijeći u destrukciju, pa i u agresiju.
I tu se definitivno slažem s meni inače ne baš omiljenim Cesarom Millanom: pas treba kretanje, vježbu, intelektualni izazov, socijalizaciju, društvo drugih pasa.
A to je nešto što je, nažalost čak i u najrazvijenijim društvima, jako teško propisati zakonom. Ostaje nam, kao i do sada, da svi skupa promičemo pozitivne načine komunikacije za psima (te jednih s drugima, ma koliko nam psi bili draži od ljudi), a ponekad i da sami uzmemo vodilicu u ruke ako treba.
Toliko od mene.

I na kraju, pošto se ne bavim pravom, zamolila sam svoju prijateljicu, odvjetnicu Zrinku Bojanić da prokomentira zakonsku stranu ove priče:
“U konkretnom slučaju prema onome što smo uspjeli saznati iz medija, radi se o privremenoj mjeri u parnici po tužbi radi uznemiravanja prava vlasništva i naknade štete.
Znači, sud je ovdje lavež psa tretirao kao kosilicu, televiziju, električnu pilu ili bilo kakav stroj ili uređaj (stvar) koji proizvodi buku i time potencijalno uznemirava/ometa nečije vlasništvo. Do okončanja parnice i pravomoćne sudske odluke o tome uznemirava li zaista lavež psa vlasništvo susjede i je li joj mogao prouzročiti štetu u vidu duševne boli, sud je naložio da se ta “stvar” utiša, odnosno da se otkloni mogućnost daljnjeg nanošenja štete.  
To je uobičajena sudska odluka u sličnim parnicama po svemu osim po tome što se ovdje zaista radi o živom biću i vjerojatno je u pitanju pravni presedan u Hrvatskoj pa je stoga takva neobična odluka uznemirila sve ljude osjetljive na prava životinja.
Pravno, međutim, ovakva odluka može opstati. Naime, Sud nije naložio da se psa uspava, makne iz obitelji s kojom boravi i premjesti u karantenu, niti da ga se zatvori u podrum. Sud je naložio da se spriječi noćno lajanje zatvaranjem psa u stambenu zgradu njegovih vlasnika.
Čini se da je odabir vlasnika u ovom slučaju na koji će način ispoštovati ovakvu sudsku odluku taj da psa zatvore u podrum, a ne da pronađu način da pas boravi unutar njihovog stambenog prostora, no to već više nije pravno pitanje.
U većini pravnih pitanja naši zakoni životinje koje su pod ljudskom skrbi tretiraju kao stvari. Tek je u novi kazneni zakon uneseno kazneno djelo ubijanja ili mučenja životinja, no čeka nas još dug pravni put do regulacije u smjeru humanosti i propisivanja obveza načina držanja životinja općenito a posebno kućnih ljubimaca.”

Također sam zamolila i Petru Puvaču iz Udruge za zaštitu životinja Sedma od devet da prokomentira priču iz zaštitarske perspektive:
” Ovom presudom Medu su ušutkali ne samo u lajanju nego i u borbi za svoja prava i bolji život!
Velik broj ljudi se nekako priklonio Medi s obzirom na to da je sud stvarno donio blesavu odluku o psećem lajanju – naravno da bi trebalo suditi vlasniku zbog loših uvjeta, ali na žalost nema mu se za što suditi jer ne krši zakon.
Da se baš nađe neki zaguljeni odvjetnik i veterinarski inspektor možda bi mogli dokazati da je to lajanje znak da pas pati (kada bi sud priznao da je frustracija patnja i bol) …. ali ovako vlasnik ne krši niti jedno slovo u zakonu zato što tamo piše da uvjeti moraju biti odgovarajući, ali ne propisuje minimalne odgovarajuće uvjete (npr. količina vlage, svjetla, minimalnu/maksimalnu temperaturu i slično.)
S druge pak strane postoji Pravilnik o držanju kućnih ljubimaca – u ovom slučaju onaj za grad Pulu, pošto svaki grad ima svoj. Tamo u čl. 8. lijepo piše da vlasnik mora spriječiti psa u lajanju odnosno uznemiravanju građana i to na način koji ne uzrokuje bol ili patnju.
Tako da je Medo “fasovao” zbog ne čak loših, već nedorečenih zakona koji onda njegovom vlasniku dopuštaju da ga smješta iz lošega u gore…”

Preuzeto sa: http://rujanajeger.com/index.php/o-psima-i-ljudima/item/401-je-ne-suis-pas-medo