Mi koji smo protiv ubijanja životinja – mi smo ekstremisti, a oni koji ubijaju životinje ili financijski podržavaju njihova masovna ubojstva – e, oni su “normalni”.
Autor: Robert Međugorac
Prije točno godinu dana, 19. 8. 2015., pokrenuta su velevrata (portal) „Oslobođenje životinja“ te je ujedno objavljen i prvi tekst; “Veganka iz Našica zlatna na međunarodnoj utrci u Labinu“, povodom sjajnog rezultata Dubravke Vešligaj. Taj tekst je već u prva dva – tri dana pregledan više od 5000 puta, što je odmah bila odlična najava i pokazatelj velikog potencijala za ovakve sadržaje usred suše uzrokovane ignoriranjem ZOO-etičkih i veganskih tema u srednjostrujaškim medijima, čiji je oglasni prostor nerijetko zakupljen od strane industrije smrti pa njihovi urednici baš i nisu skloni objavljivati tekstove koji dovode u pitanje etičnost poslovanja vlastitih oglašivača. Reklo bi se da će radije koljačima držati ljestve, nego rezati granu na kojoj sjede.
Kako se godinama te medijske suše nije moglo tako lako doći do široke javnosti, rađale su se razne ideje i pokušaji da se ipak tu i tamo nešto objavi. Možda nekome to danas zvuči čudno, ali u tom proteklom vremenu niste baš mogli tako lako, iz udobnosti vlastitog doma, napisati neki tekst, poslati ga uredniku nekih novina i očekivati da će to biti objavljeno. Ne, nego ste morali smišljati kojekakve kerefeke, performanse, prosvjede, izložbe, koncerte i što ti ja znam da bi vas novinari možda zamijetili i poželjeli objaviti nešto o tome, a i onda su stroge cenzorske škare sjekle sve što iole miriše na istinsku promjenu u našem odnosu prema porobljenim životinjama te one koji zagovaraju njihova prava etiketirali kao radikalne ekstremiste. Tako da bi eventualno mogao proći neki recept, savjet o zdravijoj biljnoj prehrani ili apel za spas neke ugrožene vrste. Tko bi lud dopustio da u njegovim novinama lovcima ili robovlasnicima na farmama očitate bukvicu i dovedete u pitanje njihovo potpuno legalno maltretiranje životinja?
Mnogi su savjetovali veliki oprez u objavljivanju tekstova, što bi rekao Balašević: “… da se ljudožderi ne uvrijede.” Govorili su, nemojte izravno pisati o onome što mislite, nego onako u rukavicama. Pomalo tu i tamo nešto oprezno ubacite, onako što mekše, da javnosti bude lako probavljivo, nešto s čime se gotovo svi mogu poistovjetiti, npr. ako pišete recept o veganskim palačinkama, nikako nemojte napisati da su veganske, to je kao previše radikalno, nego radije napišite da su vege te ubacite negdje usput da volite mačke i da dijelite s njima životni prostor, i to je to, ne ići dalje u opasne elaboracije i teške rasprave, nego sačekati barem prvih 30 godina i pisati samo mekano, kao po veganskim jajima dok se javnost malo ne upozna s temom i ne senzibilizira s patnjom životinja.
“Danas slavimo prvi rođendan!” – Oslobođenje životinja
Sjećam se kako mi je jedan pravnik uživljeno govorio da ni slučajno ne pokrećemo portal o oslobođenju životinja, jer to je kontraproduktivno, nego portal o autima, receptima, čarapama, sportu, sisama i guzicama, muzici, o bilo čemu i onda samo na kapaljku, gotovo neprimjetno ponešto ubaciti o životinjama, jer ubojicama i lešožderima je previše odbojno i ekstremno ako se izravno govori o tome da se prestane s ubijanjem, porobljavanjem, uzgojem i iskorištavanjem životinja. Mi koji smo protiv ubijanja životinja – mi smo ekstremisti, a oni koji ubijaju životinje ili financijski podržavaju njihova masovna ubojstva – e, oni su “normalni”.
Naprosto čak su i oni najdobronamjerniji bili jako uplašeni te su kočili bilo kakvu ideju o tome da se u javnost plasiraju tekstovi koji izravno govore o tihom animalističkom holokaustu. Ne i ne, imao sam osjećaj da ćemo vječno biti pod cenzurom i to najčešće autocenzurom.
Na sreću ta vremena su iza nas pa danas sve više medija objavljuje goruće ZOO-etičke teme, a sretan sam što su neke tekstove ili teme preuzeli i neki srednjostrujaški mediji i to baš od nas, s OŽ-a. No ne zavaravam se da je to zbog naglo probuđene etičnosti i suosjećajnosti njihovih urednika, nego više odraz utrke za što većim brojem klikova kojih ne nedostaje kada su ovakve teme u pitanju.
Za samu tehničku realizaciju portala zaslužna su braća Kutlić; Toni i Mato, koji su volonterski sve postavili na svoje mjesto. Ako se dobro sjećam, kupili smo za 300 kn temu u WordPressu, a Toni je, u želji da upotpuni svoj dizajnerski portfolio, složio izgled stranice, dok je Mato obavio dio s hostingom i domenom, a u tehničkom održavanju velevrata, također volonterski, pomaže još i Vlatka Baksa.
Kao što pretpostavljate, OŽ nema niti jednu zaposlenu osobu, niti jednog honorarca, niti jednog sponzora, a reklame koje vidite su za sada postavljene više onako prijateljski da pomognemo zajedničku ideju veganstva / oslobođenja životinja. Dakle, uopće nema nikakvih prihoda, a od rashoda imamo jedino 50 kn mjesečno za hosting, što plaćam sam iz svog džepa.
U ovih prvih godinu dana su za OŽ, također volonterski, pisali mnogi znanstvenici, stručnjaci, aktivisti i vegani iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije itd. Naprosto sve više osoba ovu platformu koristi kao slobodan kanal za izravnu komunikaciju među veganskim aktivistima, simpatizerima koji će to tek postati i široke javnosti te tako ujedinjenih glava ostvarujemo jedan ljepši svijet u kojem će životinje biti slobodne.
Šaljite nam i dalje vijesti, osvrte, recepte, intervjue, prijevode tekstova, a mi ćemo ih rado objaviti.
Čitamo se i dalje!
… a sada idemo puhati u svjećicu i klopati vegansku tortu!
