V-RAZGOVORI – Domagoj Tkalčec: “Od 2009. smo na ulici podijelili preko 42000 besplatnih veganskih obroka različitim ranjivim skupinama u društvu; siromašnima, beskućnicima, umirovljenicima, nezaposlenima itd.”

V-RAZGOVORI – Domagoj Tkalčec: “Od 2009. smo na ulici podijelili preko 42000 besplatnih veganskih obroka različitim ranjivim skupinama u društvu; siromašnima, beskućnicima, umirovljenicima, nezaposlenima itd.”

0 191

Robert Međugorac: Dobar dan, javljamo se iz Karlovca. Evo, pričamo s voditeljem kluba Chandra, pa molim da se predstavi.

Domagoj Tkalčec: Dobar dan, ja sam Domagoj Tkalčec, predsjednik udruge Avadhuta koja se bavi promicanjem multikulturalnosti i zdravih stilova života. Jedan od glavnih projekata koje mi vodimo je Vege klub Chandra, mali veganski klupski restoran.

Robert: Kako ste došli na ideju otvoriti u Karlovcu, jedan mali, tako, klub – ne mali, nego veliki klub u malom gradu, a da je veganski?

Domagoj: Pa, ne znam, to je jako duga priča. Ja sam se doselio u Karlovac iz Križevaca prije nekih petnaestak godina i bio sam monah u jednom hramu koji prakticira nenasilje kao jednu od glavnih vrednota i na taj način sam prestao jesti meso, a kasnije, što sam više i dublje proučavao tu literaturu i osobnim iskustvom, sam shvatio da je to jednostavno nepotrebna stvar za naše tijelo. Kasnije, kad čovjek stvarno malo zagrebe ispod površine veganske filozofije, onda shvati da samo ubijanje životinja nosi stvarno jako loše posljedice i za samog čovjeka koji ih jede, i za sve one koji su u procesu da bi taj komad mesa došao na stol, a i kasnije i za samu planetu Zemlju i za njezine stanovnike.

Robert: Interesantno, i sam dijelim poprilično slične svjetonazore, ako ne i iste, dakle što biste mogli reći, što je za Vas veganska filozofija, je li to način prehrane, je li to pokret koji ima namjeru osloboditi sve životinje, je li to samo nekakav duhovni stupanj razvoja, kako bi Vi to objasnili?

Domagoj: Pa ja bih to opisao kao empatiju u akciji, jednostavno vi kad shvatite da vam nije potrebno jesti meso ili neke druge proizvode animalnog porijekla da bi mogli uopće preživjeti, shvatite da samim tim kad vam to dolazi na stol, da svaka životinja koja je ubijena ima emocije, i samim tim prilikom njezinog tog užasnog čina ubojstva, te emocije se u (…) Joj, ovo sam totalno zabrijao.

Robert: Ne, nećemo to ništa rezati, ovo je sve normalno, pričamo, normalno da se čovjek malo zapetlja.

Domagoj: Veganska filozofija života, što je to za mene…

Robert: Rekao si, to je suosjećanje u akciji.

Domagoj: Da, suosjećanje u akciji, jednostavno, nekakav holistički pristup samom sebi i drugima oko sebe. Znači, meni zapravo sam fokus nisu životinje. Životinje su isto živa bića, kao i biljke, kao i ljudi. Smatram ih kao braću, isto kao što smatram i ljude, tako i životinje. I smatram da samo oslobođenjem životinja nećemo puno napraviti. Ja mislim više da bi se ljudska svijest trebala promijeniti kompletno, da bi čovjek trebao razviti empatiju i prema čovjeku, i prema životinji i prema biljci da bi to onda nekako moglo funkcionirati. Po meni je to zapravo prava, ona, filozofija života. Samo veganstvo mi je ful interesantno i zbog prehrane…

Robert: Možemo tu sjesti.

Domagoj: …I zbog prehrane, i zbog razmišljanja, i primarno baš zbog tih emocija. Ja sam nekad davno studirao veterinu, i mogu vam reći da samim činim izazivanja straha kod životinje, kao i kod čovjeka se luči adrenalin i noradrenalin, hormoni se luče u krv. Krv čini svaki mišić u tijelu i ako, jednostavno, dozvolite da ti hormoni uđu u tu krv, u mišić, i kasnije ga vi spremite i pojedete, vi jedete taj strah, na neki način.  Možda to nije kompletno znanstveno točno, ja ne mogu sad to kompletno potkrijepiti, ali moje iskustvo je da samim jedenjem i ne jedenjem mesa uočavam ogromnu razliku. Baš i u emocijama koje ja osjećam, i prema sebi i prema drugima i prema životinjama, na kraju krajeva.

Robert: Jedno mi je bilo zanimljivo, rekli ste u jednom trenutku da možda veganska prehrana i općenito takav način razmišljanja, da ne stavljate u prvi plan životinje, nego nekakav duhovni razvoj i to. A meni prvo što padne na pamet pritom je, zamišljam recimo nekakvu krvavu revoluciju u ono vrijeme američkog rata za oslobođenje robova. I sad razmišljam, neki ljudi govore kao ne bi trebali možda mučiti te robove i držati ih zarobljene, trebali bi ih pustiti da žive, a recimo da drugi dođu i kažu, ali i žene su žive i njih ne treba mučiti i ako se nećete sada založiti za žene, nego samo za robove, nećemo vas podržati. A onda se pojave treći i kažu ako nećete i životinje, i životinje se muče i to, nećemo vas podržati u oslobođenju robova jer i životinja pate. I hajmo onda raditi na holističkom pristupu, da dižemo svijest i da se duhovno razvijamo pa će jednog dana biti sve slobodno, ali u tom trenutku onda sami robovi ostaju zarobljeni, ne budu oslobođeni. I sad, kako biste vi to prokomentirali, kako vidite tu sliku? Je li sad kucnuo trenutak, je li dovoljno narasla svijest da možemo nakon crnih robova, nakon žena što su dobile pravo glasa, je li sad red na životinjama ili trebamo sad stati pa čekati da naraste svijest, ovo što ste rekli, u potpunosti da se i sami oslobodimo nekakvih svojih stvari iznutra, a onda u konačnici, biljaka i to, to bi bilo nekakav biocentrički i onda ekocentrički filozofski pogled na to sve? Hvala Vam što ste uopće sugovornik, da mogu s Vama pričati na ovoj razini. Niste kao bilo koji prolaznik s kojim to ide često na vrlo jednoj jednostavnoj razini, samo pas, mačka i da-ne…

Domagoj: Pa ja mislim da je dobar trenutak sad. Veganstvo je sad kao što je vegetarijanstvo bilo prije nekih dvadesetak ili dvadeset pet godina i ful je trend u svijetu. Mislim da ovaj trenutak treba iskoristiti, pogotovo aktivisti koji se bave borbom za prava životinja. Idealno je vrijeme, ali mislim da ne treba na tome stati. Ja osobno nisam pobornik veganskih pokreta jer često tu naiđem na grupu fanatika koji jednostavno zagovaraju svoj pristup i zanemaruju ostale druge pristupe. Ja podržavam, barem imamo nekakvu dodirnu točku pa se možemo zajedno boriti protiv nečega, ali isto tako mislim da bi se, ako mi već ne jedemo životinje, ne jedemo meso, da bi trebali tu empatiju prvi pokazati. Vi vjerojatno isto ne jedete životinje, pretpostavljam.

Robert: Da, ja od 1997. ne jedem životinje. ni mlijeko, ni jaja…

Domagoj: Ja od 2000. Tako da smatram da je primarno za nas bitno da se mi razvijemo kao osobe, i kad je osoba razvijena na taj holistički način, jednostavno puno je lakše da postane vegetarijanac ili vegan, i obrnuto. Ako osoba nije vegetarijanac ili vegan, a prakticira ubijanje ili jedenje životinja, ne može razviti empatiju u potpunosti. Ne može razviti suosjećanje, jer ako ne osjećaš da životinja pati pokraj tebe isto kao čovjek ili biljka, onda to nije to, nisi se razvio.

Robert: Slažem se s tim, jer i ja osjećam da puno postoji unutar samog Pokreta za oslobođenje životinja, tj. Veganskog pokreta, da postoji dosta te agresije, dosta tog nesuosjećanja spram bližnjeg, dosta te mržnje, čak ono, među ljudima koji se slažu u 98 % stvari, a zbog onih 2 % se potpuno pokolju, mrze se, najružnije riječi padaju, pucaju prijateljstva…

Domagoj: Tim zapravo vidimo da se nisu razvili, jer na kraju sve ispadne samo nešto izvanjski. Znam jako puno vegetarijanaca i vegana koji su to bili nekih 5-6 godina, borili se za ta prava, izlazili na proteste, radili bannere kao što vi radite. Na kraju su nakon 5-6 godina počeli jesti meso jer su bili frustrirani jer njihova borba nije urodila plodom. Ali to nije borba koju možete automatski manifestirati na kompletan prostor planete Zemlje ili na državu Hrvatsku ili jedan mali grad. Ja mislim da je primarno da taj čovjek pogleda u sebe, promijeni sebe i svojim primjerom onda pokuša promijeniti druge, i to će omogućiti da on prakticira taj sustav jedenja ili nejedenja na duže staze, to je neko moje iskustvo. Da ne treba nikog okrivljavati zato što jede meso, okej, želiš jesti meso, jedi ga, ali hajde razmisli malo na ovaj način, probaj malo nešto drugačije. Ja mislim da je sad ful dobar trenutak da se ljudima predstavi ovo u nekom pozitivnom smislu, da se ne ide toliko u nešto negativno i agresivno, nego da mi pokažemo što je to učinilo na nas kao osobe. Stvarno možemo pristupiti drugima, komunicirati s njima na jedan mirniji način, da stvarno pokažemo da to ima nekog smisla, što to ne jedemo.

5. Međunarodni prosvjed za
ZATVARANJE svih KLAONICA

Subota, 20. 6. 2020. u 11 sati
Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb

5. Međunarodni prosvjed za ZATVARANJE svih KLAONICA

Robert: Lijepo rečeno. Možete nam možda nešto reći od vaše ponude u veganskom restoranu Chandra?

Domagoj: Chandra radi svaki dan od ponedjeljka do petka, radimo kao klupski restoran, naša ponuda se sastoji od veganske hrane, šest vrsta jela je svaki dan na jelovniku, imamo žitaricu, mahunarku, povrće, salatu, i naš brand – „Chatni”, koji koristimo u svakom meniju što se ljudima jako sviđa, i ono što je zanimljivo možda 5 % naših gostiju i članova su vegani ili vegetarijanci. Oni generalno nisu baš nešto zainteresirani da jedu kod nas, jer ljudi doma sami jedu i kuhaju ili ne znam, možda im se ne sviđa neki drugi dio našeg pristupa, a 95% naših mušterija su ljudi koji jedu meso. I meni se to sviđa da mi možemo utjecati na takve ljude. Već samim time što uzmu jedan obrok kod nas, umjesto da su naručili negdje nešto drugo što sadrži meso. Ja mislim da smo samim tim utjecali i na njih, i na planetu, a ako se netko odluči za korak dalje, mi ćemo ga još dalje podržati. „Chandra” osim što nudi svakodnevno obroke hrane, istovremeno nudimo edukacije kuhanja, tako da tko god se odluči za taj koraku životu, hoće li ga koristiti svaki dan, ili će biti povremeno vegan, može doći kod nas i naučiti kuhati.

Robert: Zanimljivo. Evo, ja sam apsolutno zainteresiran da mi svi; Marija i Vesna su u autu, ručamo danas kod vas, ako imate nešto spremno za danas, ali pretpostavljam da ne… da ste zatvoreni danas?

Domagoj: Ne, nismo zatvoreni, radili smo. Imamo jedan sistem da se ljudi mogu prijaviti ako žele klopati kod nas i generalno do devet sati navečer rasprodamo sve. Radimo do dva sata i dostavljamo trenutno hranu sad u doba ove Korona pandemije, ali nadam se da drugi put kad dođete, da ćete nas nazvati, pa da ćemo vam nešto spremiti.

Robert: A ha, dobro. Evo, što bi još rekli o toj ideji uopće, što se još 2007. pokrenula u Parizu, Međunarodnom prosvjedu za zatvaranje svih klaonica? U Parizu se te 2007. okupilo samo tridesetak ljudi, u jednom višemilijunskom gradu kao što je Pariz, da bi se godinama nakon toga već raširio po cijelom svijetu, od Amerike do Australije, Turske, Belgije, Europe, po svim gradovima, mislim i da je nedavno u Tel-Avivu, prije možda godinu i pol dana – dvije, skupilo oko 30 000 ljudi na prosvjedu za zatvaranje svih klaonica. Sad, tu postoje, naravno, opet razne teorije zašto se to događalo, no što mislite o ovom hrvatskom prosvjedu?

Domagoj: Osobno ne pratim baš puno. Prije nekih petnaestak godina sam aktivno sudjelovao u raznim prosvjedima koji se nisu odnosili samo na veganske akcije, nego na neke druge slične pristupe, ne znam, sistemu i borbi protiv sistema, tako da trenutno ne znam, stvarno, evo, ovo mi je prvi glas. Moj odgovor je; „Full support”, nastavite dalje, mi ćemo vam kuhati ako želite i pomoći na taj način, ili se odazvati možda, nekada i na prosvjed. Na žalost, nemamo baš puno vremena, al’ – full, full dajemo podršku!

Robert: Hvala lijepa. Imate li možda neke veze s veganskim restoranom Joyful kitchen iz Radićeve ulice u Zagrebu, koji drže Krišnovci?

Domagoj: Joyful kitchen je projekt udruge „Oaza” čiji osnivač je, zapravo, potekao iz naše udruge, kojeg smo mi na neki način trenirali, da bi došao u Zagreb i započeo svoju vlastitu udrugu, svoj vlastiti projekt i svaka im čast, drago mi je da su to uspjeli napraviti, jako mi se sviđa što su usvojili taj pristup društvenog poduzetništva, što rade na taj način, slično što radimo i mi, i nadam se da će uspjeti u tome, ono – imaju našu full podršku!

Robert: Evo oni su baš kuhali za naš prosvjed u veljači, skupili smo se kod njih, imaju jedan pozadinski prostor, hvala im još jednom ovaj puta, lijepo smo ručali, zaista je bilo predivno. Možda ćemo i ovaj put, ako se tako dogovorimo, a možda se dogovorimo s vama! Ja ne znam samo kako je to zgodno vama iz Karlovca da to izvedemo?

Domagoj: Pa još možda da iskoristim ovu priliku da izreklamiram naš projekt „Ručak za sve”. Žao mi je što ste me ulovili baš dok kosim travu pa nemam majicu „Ručak za sve”.
„Ručak za sve” je humanitarni projekt koji mi provodimo od 2009., znači deset godina, gdje izlazimo na cestu i besplatno dijelimo vegansku hranu prolaznicima i  primarno ciljamo na društveno ranjive skupine; jesu li to umirovljenici, siromašni ljudi, nezaposleni, beskućnici…  I do sada smo od 2009. godine podijelili preko 42 000 obroka, radili smo u četiri županije i primarno, pošto smo ovdje smješteni, nam je fokus karlovačka županija, ali bilo bi nam drago da po prvi puta dođemo u Zagreb i da tako nešto napravimo tamo.

Robert: Imamo dogovor! Evo mi ćemo pomoći sa svoje strane što možemo u vezi toga, dakle prosvjed će biti na trgu Bana Jelačića. Sad ne znam kako  bi mogli to sve isplanirati, ali to možemo „off the record”, to ne moramo sada snimati, nego možda još da popričamo o samoj ovoj temi klaonica. Dakle, do sad su nas podržavali od raznih manje ili više poznatih aktivista, do pjevača, političara i tako. Pa evo, što bi bila vaša poruka hrvatskoj javnosti, a gledat će nas vjerojatno ljudi i u Srbiji, i u BiH, i u Sloveniji. Dakle, koja je vaša poruka povodom petog međunarodnog prosvjeda za zatvaranje svih klaonica?

Domagoj: Pa ja mislim da mi svi skupa trebamo razmisliti kako bi izgledalo da klaonice imaju staklene zidove. Bi li  ljudi i dalje onda jeli meso kada bi vidjeli patnju koju životinje prolaze? Rekao sam da sam studirao veterinu i osobno sam bio u par klaonica i vidio iznutra kako to izgleda. Konkretno to je jako težak posao za ljude koji tamo rade, što vam može svjedočiti to da ih konstantno rotiraju. Znači jedan mesar nikada ne ostaje mesar, znači baš čovjek koji ubija životinje, nikada ne ostaje na svojoj poziciji duže od dva mjeseca, jer ne može to psihički izdržati. I onda ih rotiraju. Tako da je neka moja poruka probajte malo dublje razmisliti, pokušajte vizualizirati staklene zidove na klaonicama i ono što se unutra dešava. To nije ugodno ni za ljude koji to rade, a ni za same životinje. „Full support” još jednom vašem pokretu i vašem prosvjedu koji ćete raditi i nadam se da će imati neki efekt u bližoj budućnosti!

Robert: Puno hvala! Evo iz Karlovca za „OŽTV” Robert Međugorac. Veliki pozdrav, vidimo se na prosvjedu!

FB događajhttps://www.facebook.com/events/699717364136707/

Ovdje možete pogledati video najave i fotografije prošlogodišnjeg 4. izdanja:
https://oslobodjenje-zivotinja.com/video-i-fotogalerija-u-zagrebu-odrzan-4-medunarodni-prosvjed-za-zatvaranje-svih-klaonica/


NAPOMENA:

U video najavama i tekstovima autori zastupaju vlastita gledišta koja ne moraju uvijek biti podudarna s gledištem uredništva i udrugom Oslobođenje životinja.

Udruga Oslobođenje životinja u svom javnom djelovanju ne ističe pojedine ljude kao uzore na koje bi se svi ostali trebali ugledati, nego traži izjave poznatih, manje poznatih ili potpuno nepoznatih ljudi vezane uz temeljne zooetičke teme; 1) oslobođenja životinja na sve tri razine (fizičkoj, pravnoj i ovisničkoj) i 2) veganstvo, a iz tih temeljnih tema onda proizlaze i naslovne teme kontinuiranih prosvjeda koje prate jasno artikulirani politički zahtjevi; a) za zatvaranje svih klaonica, kao temeljnog simbola masovnog stradanja i patnje životinja, b) za zabranu lova, prosvjeda kojim se, s obzirom na trenutno stanje kolektivne svijesti, možda može doći do nešto šireg kruga ljudi i c) za zabranu kućnog ljubimstva, prvog takvog prosvjeda u cijelom svijetu koji ruši zadnju utvrdu vrstaštva, a sve to kako bi se širom javnom raspravom podigla vidljivost tih gorućih zooetičkih problema i tako pomoglo njihovom rješavanju.

Dakle, naši sugovornici nisu istaknuti nositelji pojedinih akcija ili prosvjeda, nego samo ljudi s kojima se više ili manje, ili čak uopće ne slažemo, a budući da se protivimo cenzuri, objavljujemo i one izjave i sadržaje kojima se ustvari oštro protivimo. Činimo to zato što vjerujemo da se loše ideje ne može ubiti niti metkom, niti cenzorskim metenjem pod tepih, nego samo drugom, boljom idejom i baš zato potičemo javnu raspravu sa svima, bilo da se radi o našim istomišljenicima, sličnomišljenicima ili čak i neistomišljenicima jer bez slobode govora nema oslobođenja životinja niti na jednoj razini i zato, molimo vas, nemojte nastupati s mržnjom kada objavimo video s nekim koga prezirete i od koga vam se diže želudac ili kosa na glavi jer to sve radimo u svrhu što bržeg oslobođenja životinja.

BEZ KOMENTARA

Odgovori: