Piše: Anamarija Helena Milardović
Stižu dani ubijanja svinja, dvorišta će biti u crveno obojena. Pripite glasne muškarčine grohotom će se smijati na metar od prljave štale. Kad se podruže i nazdrave koliko puta im srce zaželi, a drob ugrije alkohol, jedan će ući u štalu i hladno zabiti kuke u lice životinje. Na vitlo će ju živu izvlačiti, ona će svojim masivnim tijelom stvarati otpor i silinom vlastite želje za životom sama sebi smrskati lice. Ali ni to joj neće pomoći.
U boli i užasu trgat će se s vitla, bezuspješno. Nijedna živu glavu neće izvući. Ako bude imala sreće, nakon te nezamislive agonije, dobit će klin u čelo i osjetiti ga kako joj prodire sve do mozga. Onda će je preklati ispod smrskanog lica i izbušene glave, od uha do uha. Potrčat će vrijedne ženske ruke s kantama da prikupe što više krvi koja šiklja iz njenoga toplog vrata i tijela u kojem srce posljednji puta otkucava. Ako bude imala još manje sreće, njeno tijelo pod unakaženim licem i zaprepaštenim očima, mučki će naživo rezati nožem, bez klina u mozgu. Svaki ubod i rez će osjetiti. I nijedna se neće spasiti. Osjetit će bol točno kakvu i čovjek osjeća jer njeno tijelo jednako osjeća – i toplinu i hladnoću i bol i nož u grlu, baš kako je osjeća svako dijete, žena i muškarac.
Ali to je zatucanošću hipnotiziranim muškarcima i ženama nebitno: “Nešto se mora jesti“, ustvrdit će nad svojim debelim trbušinama i praznim srcima, i komade leševa turati svojoj djeci u usta, da grickaju i da se slade, “da budu zdrava“.
Ta djeca će plakati nad ubojstvom nedužnog bića, vrištat će u nemoći, gušiti se u suzama zbog nepravde, ali će biti natjerana jesti njezino tijelo pa s vremenom oguglati.
Ista ta djeca hranit će novo, drugo živo biće u svom dvorištu, nositi mu vodu, nositi hranu, čistiti stelju. Neka nova roktat će zbijena u tamnoj, smrdljivoj spavaonici, prostoru u kojem će provesti cijeli svoj život, zahvaljivati svom dobrom gospodaru na hrani i vodi nesvjesna da na njoj živoj goji meso da bi joj, kad dođe vrijeme, oduzeo život i raskomadao njeno osjetljivo i toplo tijelo.
Ista ta djeca puštat će da svinja rodi svoju djecu pa ju otimati s njezinih dojki, klati ih i mastiti svoja lica i sititi želuce tijelima njezine djece.
“Prodajem nečiju djecu za klanje, s toploga majčina mlijeka usta su im otrgnuta“, trebalo bi stajati na ulazima u seoska dvorišta.
Oni koji će s gnušanjem odbaciti mogućnost da sudjeluju u ovakvom brutalnom činu, platit će za “čiste”, u stiropor i prozirnu foliju umotane, šarenom naljepnicom ukrašene, dijelove tijela namijenjene trčanju, hodanju, disanju, razmišljanju; platit će za isječene mišiće i tetive, zdrobljene hrskavice i polomljene kosti živog stvorenja koje se svom silinom, ali bezuspješno borilo za svoj život, bez mogućnosti da naiđe na milost i bude pošteđeno.
Preuzet će djeca na sebe ta vesela, opijena oduzimanja tuđih života radi hranjenja njihovim truplima i patnjom.
Predstoji nam mjesec boli, patnje i vriskova, beskorisnih pokušaja otimanja, na koja ćemo samo začepiti uši i pričekati da prođu.
Anamarija Helena Milardović
