Historijski materijalizam i oslobođenje životinja

Historijski materijalizam i oslobođenje životinja

0 2072

Napisao: Filip Drača

1.)

Većina veganskog aktivizma i veganske literature postavlja problem ljudskog odnosa prema životinjama kao moralan problem, kao specieizam – moralnu predrasudu sličnu seksizmu ili rasizmu koju treba prevladati edukacijom i agitacijom koja bi osvijestila ljude o tome da su životinje sasvim sposobne osjetiti patnju, da njihova patnja nije ni jača ni slabija od patnje koju bi ljudi osjećali u istoj situaciji, te da je potrebno ukinuti razne oblike tlačenja i ubijanja životinja iz istih razloga iz kojih je potrebno ukinuti ekvivalentna tlačenja i ubijanja ljudi. Osnovna postavka glavne struje veganskog aktivizma glasi: životinja nije ni po čemu inferiorna čovjeku i potrebno je prevazići društvene odnose u kojima su životinje posjedovane, iskorištavane i ubijane; ljudi ne shvaćaju ovu istinu i potrebno ih je osvijestiti o njoj. Ali ovakav moralistički pristup pati od ključnog nedostatka: svakoj ideologiji odgovara izvjesna materijalna/ekonomska baza, i ljudski stav prema životinjama nije svodiv na običnu zabludu ili predrasudu zato što ima materijalan temelj kojeg veganska literatura uopće ne nastoji objasniti. Kako je to odlično sažeo talijanski marksist Marco Maurizi, ne izrabljujemo životinje zato što ih smatramo inferiornima – smatramo ih inferiornima zato što ih izrabljujemo. Veganski moralizam pogrešno postavlja problem, pa ne treba čuditi što su njegova rješenja neadekvatna. Ono što aktivisti za prava životinja (ili barem oni među njima koji nisu socijalisti/komunisti) nastoje realizirati je kapitalističko društvo u kojem će svi ljudi biti vegani. Što nas dovodi do sljedećeg problema.

2.)

Čak i kada bi svaki pojedini čovjek na svijetu prestao konzumirati proizvode životinjskog porijekla i kada bi se neka od ljudskih prava proširila na životinje, kapitalizam bi nastavio ubijati životinje na razne indirektne načine – samim time što postoji (u trenutku pisanja ovog teksta, Australijom haraju požari prouzrokovani kapitalogenim klimatskim promjenama i računa se da je do sad u njima poginulo oko 500 milijuna životinja). Kapitalizam već ubija i uništava i ljude na bezbroj indirektnih načina, potpuno indiferentan prema tome što ljudi imaju ”ljudska prava”; nije nikada bio u stanju postojati u harmoniji s ljudskom rasom i bilo bi veoma naivno i optimistično očekivati da će kapitalizam ikada biti u stanju mirno supostojati sa životinjama i prirodom općenito. Ako želimo svijet u kojem će čovječanstvo živjeti u skladu sa svojom okolinom i svojim životinjskim rođacima, kao i u skladu sa samim sobom, moramo razmišljati o postkapitalističkoj budućnosti. Što nas dovodi natrag do kritike moralističkog pristupa problemu: Komunizam se ne može temeljiti na moralnom zahtjevu za ”pravednijim” društvom nego na konkretnoj znanosti o tome gdje su granice kapitalističkog načina proizvodnje i što je moguće nakon njegove propasti. Čitav znanstveni projekt Marxa može se sažeti na dva centralna uvida: a) Kolaps kapitalističkog načina proizvodnje je neminovan; kapitalizmu nisu potrebni komunisti da bi propao, te b) Kapitalizam je posljednje moguće klasno društvo, i nakon njegove propasti ne preostaje ništa osim katastrofalnog kraja ljudske civilizacije ili progresa na socijalizam/komunizam (gdje komunisti već jesu potrebni, kao progresivan element radničke klase čiji je zadatak osigurati da neminovni kolaps kapitalizma rezultira višom formom društva).

3.)

Diskurs kojeg nazivamo klasičnim marksizmom (odredimo da se to odnosi na marksizam prije 1917. godine) nažalost nije mnogo govorio o položaju životinja unutar kapitalističkog načina proizvodnje, i nešto je malo govorio o položaju prirode unutar istog. Od samog Marxa može se izvući svega poneki citat o tome kako kapitalizam slama svaku moguću barijeru u svojoj potrazi za viškom vrijednosti, što uključuje i prirodu oko čovjeka kao i prirodu unutar čovjeka, a kod marksista nakon njega može se pronaći još i manje. Bilo je riječi o tome kako kapitalizam razara, između ostalog, i prirodu, i to je rečeno u vremenima kad je kapitalističko razaranje prirode još bilo priuštivo shvatiti kao sekundaran problem umjesto kao jedan od ključnih problema. O kolosalnom ubijanju životinja koje se odvija danas nije rečeno ništa budući da u ono vrijeme industrija mesa nije još postojala u obliku u kojem postoji danas. Marx i Engels eksplicitno spominju vegetarijanizam/aktivizam za prava životinja samo na dva mjesta, i na oba su spomenuti negativno: u Manifestu komunističke partije, aktivisti za prava životinja svrstani su u kategoriju ”Konzervativni ili buržujski socijalizam” koja se odnosi na reformiste koji nastoje ublažiti razne oblike patnje koje kapitalizam nanosi ljudima i ostalim bićima, bez da izaziva kapitalistički način proizvodnje kao takav. U eseju ”Uloga rada u tranziciji od majmuna do čovjeka”, Engels govori o doprinosu mesne prehrane u razvoju ljudske inteligencije, i usput se malo ruga moralizmu ”gospode vegetarijanaca”. Ove su kritike bile dobro utemeljene, ali su nažalost u mnogim generacijama marksističkih teoretičara motivirale indiferentnost prema enormnoj patnji koju kapitalizam nanosi životinjama i konzekventno, o tome nije mnogo napisano ni do današnjih vremena. Što je pogotovo problematično ako se uzme u obzir da nam upravo historijski materijalizam daje najsnažniju osnovu za ispitivanje materijalnog porijekla specieističkog odnosa spram životinja i materijalnih uvjeta njegovog nadilaženja.

4.)

Mnogi marksisti uzimaju zdravo za gotovo stav kojeg danas imamo prema životinjama – životinje kao resurs kojeg je sasvim ”u redu” iskorištavati ili čak ubiti – umjesto da prepoznaju da takav eksploatatorski nazor ima svoju povijest i da nije oduvijek postojao, da je imao i da ima konkretne materijalne uzroke te da nemamo razloga pretpostavljati da će zauvijek postojati. Niti jedno ”zdravorazumsko” uvjerenje ne smije ostati neispitano. Ne postoji niti jedna zamisao u ljudskoj glavi koja nije historijski i materijalno uvjetovana. Tvrde distinkcije između ljudi i životinja su ideje poput svakih drugih, a kao ideje, one su apstraktni sublimati našeg stvarnog ili materijalnog životnog procesa. I marksisti, i aktivisti za prava životinja moraju znati da je specieizam jedna moderna ideja koja nije oduvijek postojala, što ju povezuje s kapitalističkim modernitetom: ako je specieizam uvjerenje da su svi ljudi vrjedniji od svih životinja, tada se pojavio relativno nedavno u ljudskoj povijesti. Kroz veći dio te povijesti prakticiralo se robovlasništvo, dok je istovremeno u istim društvima neke životinje bilo zabranjeno ubijati ili čak pripitomljavati. Nisu oduvijek ljudi kao takvi bili smatrani vrednijima od životinja kao takvih. A ako je specieizam moderna pojava, tada on mora imati neke veze s kapitalizmom jer je ono što nazivamo modernitetom ideologija kapitalističkog načina proizvodnje. Točno je da su još antički grčki filozofi pisali o inferiornosti životinja, no pisali su isto tako i o inferiornosti robova slobodnom čovjeku i velika je simplifikacija svoditi sve ideje o kojima je riječ pod ahistorijski pojam specieizma. Specieistički nazor prema životinjama nije neka vječna pogreška ljudske civilizacije nego moderna pojava koja mora imati svoj temelj u ekonomskoj bazi modernog društva.

5.)

Tradicionalni marksizam boluje od jedne filozofske antropologije koja je posve strana samom Marxu: Rad (shvaćen maksimalno apstraktno i ahistorijski, kao bilo kakva produktivna aktivnost) je u tom shvaćanju Marxa neka vječna ljudska esencija koja je u kapitalizmu i klasnim društvima općenito oduzeta od samog čovjeka i okrenuta protiv njega kao oružje dominacije, što je ujedno i način na koji tradicionalni marksizam shvaća otuđenje. Pogreška u ovom tumačenju ekonomsko-filozofskih rukopisa je višestruka: Prvo, Marx je posve svjestan toga da čovjek nije jedina životinja koja proizvodi i da njegova produktivna aktivnost nije ono po čemu se on razlikuje od ostalih stvorova, a kamoli da ga to uzvisuje nad njima. Razlika je zapravo unižavajuća za čovjeka: životinja je neposredno povezana i usklađena s vlastitim produktivnim aktivnostima, ono što životinja proizvede izgleda kao logični produžetak njenog tijela. Čovjek je nasuprot tome jedino stvorenje koje u izvjesnim društvenim uvjetima može postati rob svoje vlastite produktivne aktivnosti, jedini produktivni stvor koji je izgubio kontrolu nad onim što proizvodi i koji je podčinjen rezultatu svojeg vlastitog rada; to je ono što uistinu razlikuje čovjeka od ostalih životinja koje proizvode i životinja općenito. Što zapravo i ne zvuči jako plemenito i humanistički: oslobođenje čovjeka više ne izgleda kao neka pobjeda ljudske esencije nego njeno prevazilaženje i ukidanje. Drugo, otuđenje se u svjetlu toga ne može shvatiti kao ”otuđenje od” ljudske esencije; radije, otuđenje jest ljudska bit ili esencija. Postajemo istinski ljudi kroz otuđenje i raz-otuđenje može biti jedino prevazilaženje i ukidanje ljudskosti. Ovo se mnogo bolje poklapa s budućnošću koju je Marx pripisivao religiji, politici, kulturi i drugim izrazima ljudske civilizacije, naime da će svaka od pobrojanih pojava odumrijeti u komunizmu. Razmislimo o svim kvalitetama koje su kroz povijest pripisane čovjeku kao bitne ili esencijalne, kao ono što razlikuje čovjeka od ostalih životinja: politika, religija, kultura, civilizacija općenito – i prisjetimo se da je Marx sve od pobrojanog smatrao raznim oblicima otuđenja. Ali one su konstitutivne za samu ideju ljudskosti; raz-otuđenje može jedino biti korak s onu stranu ljudskog, transcendiranje ljudskosti.

6.)

Glavno ograničenje aktivizma za prava životinja sastoji se upravo u tome što se radi o borbi za slobodu životinja ”od” ljudi. Marx je svojedobno u Prilogu Jevrejskom pitanju kritizirao liberalnu koncepciju slobode kao individualne ”slobode od”; Takvo negativno shvaćanje slobode savršeno odražava međuljudske odnose u kapitalističkom građanskom društvu u kojem je čovjek shvaćen kao vlasnik. Čovjek je slobodan sve dok se ”drugi” ljudi ne petljaju u njegova posla, i bio bi najslobodniji na svojem vlastitom otoku gdje nema ”drugih” ljudi, kao Robinson Crusoe. Sloboda jednog čovjeka je poput njegovog komada zemlje, sloboda drugog poput njegovog, i sve je u redu dok nijedan ne korača po tuđem vlasništvu. ”Drugi” su ljudi u ovom poimanju slobode shvaćeni jedino kao moguća prepreka slobodi individue, a ne kao bića kroz koja se sloboda realizira u su-postojanju: dakle sloboda kao stanje u kojem postoje ljudi, ali ne postoje ”drugi” ljudi. Na posve isti način, borba za ”prava” životinja, odnosno za njihovu slobodu ”od” ljudi samo perpetuira tvrdo razdvajanje između životinjskog i ljudskog svijeta umjesto da zamisli budućnost u kojoj je jedno ”na svome” s drugim.

7.)

Životinje u socijalizmu/komunizmu neće imati prava, ali samo zato što ih neće imati ni ljudi. Ne u smislu da će staljinistička totalitarna država oduzeti svima njihova prava, već posve suprotno: u socijalizmu/komunizmu više ne postoji država, nema više policije i sudova, što znači da ne postoje institucije koje bi formulirale i enforsirale prava. Prava više ne postoje u socijalizmu/komunizmu zato što ukidanjem svakog isključivog oblika vlasništva nestaje njihov materijalni temelj; produktivni standard komunizma glasi ”Od svakog prema sposobnostima” dok distributivni standard glasi ”svakome prema potrebama”. U takvom društvenom aranžmanu nema nikakvog smisla govoriti o tome tko ima ”pravo” na što. Dalo bi se uvjerljivo predvidjeti da životinje u postkapitalističkoj budućnosti neće više biti smatrane inferiornima čovjeku zato što je specieizam epifenomen kapitalističkog načina proizvodnje, pa da shodno tome neće biti iskorištavane i mučene, ali to neće biti zato što će neka klasa koja ima monopol nad uporabom sile štititi životinje ”od” ljudi već zato što će sami ljudi prema životinjama prirodno postati nježniji.


Filip Drača je filozof i religiolog te pijanica i huligan. Kad govori, govori o neradu; kad šuti, misli na nerad; kad spava, sanja nerad.

 

 

 


NAPOMENA:

U video najavama i tekstovima autori zastupaju vlastita gledišta koja ne moraju uvijek biti podudarna s gledištem uredništva i udrugom Oslobođenje životinja.

Udruga Oslobođenje životinja u svom javnom djelovanju ne ističe pojedine ljude kao uzore na koje bi se svi ostali trebali ugledati, nego traži izjave poznatih, manje poznatih ili potpuno nepoznatih ljudi vezane uz temeljne zooetičke teme; 1) oslobođenja životinja na sve tri razine (fizičkoj, pravnoj i ovisničkoj) i 2) veganstvo, a iz tih temeljnih tema onda proizlaze i naslovne teme kontinuiranih prosvjeda koje prate jasno artikulirani politički zahtjevi; a) za zatvaranje svih klaonica, kao simbola masovnog stradanja i patnje životinja te b) za zabranu lova, prosvjeda kojim se, s obzirom na trenutno stanje kolektivne svijesti, možda može doći do nešto šireg kruga ljudi, a sve to kako bi se širom javnom raspravom podigla vidljivost tih gorućih zooetičkih problema i tako pomoglo njihovom rješavanju.

Dakle, naši sugovornici nisu istaknuti nositelji pojedinih akcija ili prosvjeda, nego samo ljudi s kojima se više ili manje, ili čak uopće ne slažemo, a budući da se protivimo cenzuri, objavljujemo i one izjave i sadržaje kojima se ustvari oštro protivimo. Činimo to zato što vjerujemo da se loše ideje ne može ubiti niti metkom, niti cenzorskim metenjem pod tepih, nego samo drugom, boljom idejom i baš zato potičemo javnu raspravu sa svima, bilo da se radi o našim istomišljenicima, sličnomišljenicima ili čak i neistomišljenicima jer bez slobode govora nema oslobođenja životinja niti na jednoj razini i zato, molimo vas, nemojte nastupati s mržnjom kada objavimo video s nekim koga prezirete i od koga vam se diže želudac ili kosa na glavi jer to sve radimo u svrhu što bržeg oslobođenja životinja.

BEZ KOMENTARA

Odgovori: