Video: Marija Zrnić, mag. ing. agr.: “Neki ljudi bi spretne i pametne pse poput Moci kastrirali i doživotno zatočili.”

Video: Marija Zrnić, mag. ing. agr.: “Neki ljudi bi spretne i pametne pse poput Moci kastrirali i doživotno zatočili.”

0 1716

“Ja sam Marija Zrnić. Tajnica sam Oslobođenja životinja i trenutno sam aktivna i u udruzi ZMAG gdje se bavim temom hrane, prehrambenog suvereniteta i očuvanja starih i autohtonih biljnih vrsta. Diplomirana sam inženjerka hortikulture, veganka sam već četiri godine i zanimam se za regenerativnu, miroljubivu vegansku poljoprivredu.

Kako bismo bolje razumjeli razloge pokretanja ovog prosvjeda, potrebno je pobliže objasniti neke temeljne pojmove – teoriju i praksu kućnog ljubimstva, ideologiju kućnog ljubimstva koja podrazumijeva industriju lova i masovnog hvatanja životinja, uzgoj životinja i industriju hrane za kućne ljubimce te ljudsku kontrolu populacije slobodnoživućih životinja i posljedični sustav azila i udomljavanja.

Robovlasnici uvijek hrane svoje robove i brinu za njih, bilo da se radi o kravama ili o mačkama, ali im gaze temeljna prava i oduzimaju slobodu, tako da ta vrsta “brige” nije ona koju bismo poželjeli onima koje uistinu volimo 
Kad kažemo da čovjek drži neku životinju kao tzv. “kućnog ljubimca”, pritom mislimo na onaj oblik suživota u kojem čovjek ne uzima u obzir ono što bi trebala biti temeljna prava te životinje. Pritom mislim na njezino pravo na slobodu kretanja i ispoljavanja svog prirođenog prirodnog ponašanja, bivanja u društvu pripadnika svoje vrste, pravo na poštedu od raznih oblika ljudskog zlostavljanja poput rezanja i odstranjivanja zdravih dijelova tijela. Čovjekov kućni ljubimac nije više jedinka za sebe sa svojim potrebama, nagonima i željama za koje se ona sama ili njezina obitelj skrbi, tj. brinu, nego je ljudsko vlasništvo, ljudska odgovornost, posao i obaveza za koju se čovjek mora svakodnevno brinuti jer je ona, navodno, nesposobna. Takvo je ponašanje toliko široko prihvaćeno, neovisno o tome je li životinja zdrava ili bolesna, velika ili malena, odrasla u slobodi ili zatočeništvu tj. iz uzgoja.

Gazda uvijek sve prilagođava sebi i svojim potrebama, a robovima kako već bude
Tako uobičajene potrebe životinja koje čovjek drži kao kućne ljubimce čovjek podređuje sebi, budući da je na sebe preuzeo ulogu vlasnika tj. gazde. Ptice bi nam mogle porušiti drangulije koje imamo u stanu, pa je zato najbolje zatočiti ih u krletku ili u boljem slučaju, pustiti malo da protegnu krila po zatvorenom prostoru, ali svakako tako da slučajno ne okuse slobodu. Hrčci, kunići, zamorci, zečevi, miševi i druge slične životinje su slatke i mekane, ali su zapravo „štetočine“ koje je najbolje držati u kavezu da nam ne pregrizu kablove i ne pojedu papuče te ih povremeno vaditi van da ih „pomazimo“, pa onda vratiti iza rešetki.

Previše živahni robovi smetaju, zato ih vlasnik “smiruje” spolnim sakaćenjem
Psi i mačke su suviše teritorijalne, živahne i vrše nuždu posvuda, no nakon sterilizacije i kastracije su puno mirniji, servilniji i nisu opterećeni željom za razmnožavanjem pa lakše podnose samoću u stanu dok nas nema. Svojim kandžama nam grebu fine podove i namještaj pa ih kirurški odstranjujemo ili pak brusimo. Pse vodimo van tri puta dnevno da obave nuždu kada se to nama uklapa u raspored, a budući da su prljavi jer bosonogi šeću po prljavom asfaltu, valja im po povratku dobro oprati šape kako nam ne bi unijeli blato i nečistoće u naše sterilne kuće ili stanove te ih redovito šamponirati jer su to ipak same po sebi, ljudima prljave i smrdljive životinje.

Ribice u akvariju držimo za glupe životinje, koje valjda ne razumiju razliku između svog prirodnog staništa i akvarija jer kao, zaborave da su bile na jednom kraju akvarija dok doplivaju do drugog kraja i baš uživaju u pogledu na izobličenu okolinu koju vide kroz stijenku akvarija.

Haški zatvorenici, kao i žene u arapskim haremima, imaju relativno udoban “smještaj”, ali su nesretni jer bez slobode ne mogu ostvariti svoj puni životni potencijal
Industrija kućnih ljubimaca koja opskrbljuje ljude životinjama ne bi postojala da nema ideologije kućnog ljubimstva, koja nam govori da su postupci otimanja životinja, razdvajanja od njihovih obitelji i zatočeništva opravdani, ako po našem kriteriju, ta životinja živi „dobar život“. Ljudi se o njima „brinu“, štite ih od prirodnih neprijatelja, kupaju, hrane i drže na toplome. Ljudi su ti koji određuju koji standardi bi trebali biti poštovani te što je dobro za životinju, a što ne, a ti su standardi po mjeri čovjeka. Ono što je dobro za nas, mora da je dobro i za njih.

Probijanje mentalne rešetke kako bi se nadišlo življenje prema zadanim obrascima
Pa ako mi živimo zatvoreni u betonskim kavezima bez socijalizacije s vlastitom vrstom, ako jedemo umjetnu i prerađenu industrijski proizvedenu hranu i štitimo se od hladnoće stalno upaljenim centralnim grijanjem i općenito, skoro pa smo u potpunosti odijeljeni od tekovina prirodnog svijeta oko nas s kojim su se naši preci borili, a mi smo ih napretkom tehnologije nadišli, ne vidimo da drugačiji način života postoji ne samo za nas, već i za druge životinjske vrste. Ono što poznajemo često ne preispitujemo nego nastavljamo po naučenim obrascima ponašanja, bez obzira je li to dobro i zdravo za nas i za one oko nas, nego je kriterij naša komocija.

Otuđeni od prirode, ljudi uvlače u stanove biljke i životinje da bi ipak bili malo bliže toj prirodi od koje su pobjegli
Većini ljudi je jasno da industrija kućnog ljubimstva koja je utemeljena na izrabljivanju životinja i ljudskoj želji da posjeduju životinju zbog popunjavanja nekih emotivnih praznina, nije nešto dobro i da služi željama, potrebama i interesima ljudi, a ne tih životinja. Kada govorim o životinjama koje svoj životni vijek provedu u kavezu ili krletci, većini ljudi je jasno da se radi o životinjama koje su ili bile slobodne u prirodi, ali ih je čovjek masovno ulovio, zatočio i poveo na dalek put od njihovog prirodnog staništa pa do nekog pet centra gdje ih kupuju tzv. ljubitelji životinja, pri čemu velika većina životinja ne preživi taj put, ili su životinje negdje uzgojene upravo za tu svrhu, kako bi njihovi potomci bili prodani u ruke ljudi, kao još jedna stavka na računu, kao kakva tegla za cvijeće ili usisavač.

Uzgoj i selekcija životinja proizvodi velike žrtve koje su u potpunosti bespomoćne
Neki ljudi zbilja ulažu velike iznose novca kako bi s drugog kraja svijeta dopremili npr. psa iz uzgajivačnice, jer je to njihov pas iz snova i oduvijek su htjeli imati baš tu pasminu. Iza uzgajivačnica stoji mukotrpan proces selekcije životinja s određenim, poželjnim, no ne nužno i funkcionalnim svojstvima koji se temelje na ljudskim estetskim preferencama ili potrebama za izvršavanjem određene radne funkcije kao što je slučaj s preko 350 priznatih različitih pasmina pasa i preko 70 priznatih pasmina mačaka.

1. MEĐUNARODNI PROSVJED ZA ZABRANU KUĆNOG LJUBIMSTVA
Subota, 15. 2. 2020. u 11 sati
Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb

Spolno sakaćenje svih slobodnoživućih pasa i mačaka je genocid
Ako svi slobodnoživući psi i mačke moraju biti kastrirane/sterilizirane ili udomljene, kao što je pravilo u razvijenim zemljama zapadne Europe, nove jedinke koje ulaze u lanac industrije kućnog ljubimstva dolaze od uzgajivača životinja te su oni jedini kod kojih se psi i mačke smiju razmnožavati. Zapitajmo se je li to svijet u kojem želimo živjeti, svijet u kojem su sudbine čitavih vrsta u rukama trgovaca?

Ideja da ljudi trebaju masovno hraniti kupovnom hranom pse i mačke vodi u etičku i ekološku katastrofu
Budući da većina ljudi nije osvijestila etički, ekološki i zdravstveni problem koji uzrokuje uzgoj životinja za meso, mlijeko i jaja, porobljeni kućni ljubimci postaju još jedan par usta koji valja nahraniti hranom kakvu i ljudi konzumiraju. Ljudi novčano podupiru industriju u kojoj se milijarde svinja, kokoši i krava kolje zbog mesa, mlijeka i jaja i u tome ne vide nikakav problem, a snebivaju se nad klanjem, primjerice, pasa i mačaka za istu tu namjenu u drugim krajevima svijeta. Neke vrste životinja ljudi čak uzgajaju kako bi ih zaklali kao hranu za neke druge skupe i rasne “kućne ljubimce”. Tu je vidljivo negativno razlikovanje temeljeno na pripadanju drugoj vrsti zbog koje jedna skupina zaslužuje umrijeti.

Apsurdno, no “veganima” je potpuno prihvatljivo kupovati ubijene životinje za svoje pse i mačke
Oni koji jesu osvijestili goleme žrtve koje odnosi industrija mesa, mlijeka i jaja, a kupuju mesnu hranu za kućne ljubimce, nažalost, sudjeluju u istoj toj industriji kojoj se protive. Kada hranimo jedne životinje mesnom hranom, hranimo ih njihovom braćom i sestrama zaklanima u industriji mesa, mlijeka i jaja. Pritom se ono što bi trebala biti prirodna ekološka funkcija tih životinja, a pogotovo onih koje su u prirodi mesojedi, u potpunosti uklanja i česta je pojava neravnoteže i veće brojnosti drugih životinja uslijed nepostojanja prirodnog neprijatelja.

Sve životinje imaju ogromnu smrtnost potomstva, sprječavati to masovnom kastracijom i doživotnim zatočeništvom vodi u potpuno uništenje tih vrsta
Životinje u prirodi su oduvijek, kao i ljudi donedavno, imale veliku smrtnost potomstva koja je činjenica života i prirodna pojava. Međutim, spriječiti smrtnost nečijeg potomstva sprječavanjem mogućnosti začeća, što ljudi rade programima masovne kastracije i sterilizacije, znači izvršiti genocid nad nekom populacijom životinja, te nikakve prividno humanitarne priče ne oduzimaju od težine tog zločina. Stravično je kada ljudi to čine drugim ljudima, a jednako tako i kada to rade drugim životinjama.

Kultura smrti uporno pokušava ograničiti život i konzervirati ga
Smatram da je svijet u kojem živimo nastrojen protivno životu, pa i za druga ljudska bića često možemo čuti da su „neželjena“, „prekobrojna“ i „nezbrinuta“ te da bi bilo bolje da se nisu niti rodila, kada ne mogu živjeti u apsolutno najboljim uvjetima. Držim da je kultura u koju smo uronjeni kultura smrti koja uporno pokušava podjarmiti život, ograničiti ga, podložiti ga sebi i kontrolirati ga, tako da se takvo viđenje svijeta preslikava na ljudsko ponašanje prema drugim životinjama. Čovjek sebi uzima za pravo biti taj koji određuje tko smije donositi potomke na ovaj svijet te određuje koji je to život vrijedan življenja.

Istrijebiti čitave dvije vrste je prvorazredni etički zločin i prvorazredna ekološka katastrofa
Mi zaista ne razumijemo dovoljno svijet u kojem živimo kako bismo mogli sa sigurnošću znati što znači istrebljenje jedne vrste za cjelokupni ekosustav. Znači, svaka životinja, svaka biljka, svaki kukac, bakterija ili gljiva nađena u prirodi ima svoju svrhu koju možemo bolje ili lošije razumjeti, ali nikako ne možemo znati onu objektivnu, najširu sliku koja bi pobliže objasnila sve interakcije između živih, a i između živih i neživih bića, zbog koje prirodni svijet oko nas opstaje unatoč našem često lošem utjecaju na njega.

Azili su doživotni konc-logori bez mogućnosti pomilovanja i puštanja zatočenika na slobodu, no mora im se priznati da vješto pretvaraju slobodnoživuće životinje u kućne ljubimce”
Sustav azila i udomljavanja samo je prirodni nastavak ideologije kućnog ljubimstva, u kojoj se za one životinje za koje čovjek smatra da doživljavaju veliku patnju i smrtnost potomstva mora pronaći konačno rješenje i idealni uvjeti za život. Vjerujem da ljudi koji su uključeni u taj sustav to stvarno rade iz najbolje namjere i zato što ne vide bolji praktični način u ovom trenutku. Međutim, smatram da je sasvim legitimno postaviti pitanje je li, uzevši u obzir sve što znači biti životinja u ovoj nesagledivoj mreži života koje smo dio i uloge koje imamo, zbilja najbolje nekoga svesti na doživotnog zatočenika u namjeri da ih se poštedi od moguće patnje? Bismo li voljeli da se nama čini ono što mi činimo drugima? Želimo li zbilja pomoći da se životinje oslobode i da one koje to mogu, zauzmu svoje mjesto u ekosustavu ili želimo li biti njihovi prisilni skrbnici do njihovog polakog, ali sigurnog izumiranja?

Žrtve industrije kućnog ljubimstva su “nevidljive” jer nigdje ne šprica puno krvi
Upravo pokretanje takvih rasprava u središtu je ovog prosvjeda. Njegova temeljna svrha je napokon progovoriti o nebrojenim životinjama koje stradavaju u industriji kućnog ljubimstva, a koje su često previđene zašto što im (ili barem prividno) život nije ugrožen. One, naime, ljudima plaćaju svoj danak time što ostatak života moraju plesati onako kako čovjek svira.

Kao što miroljubivi suživot bijelih i crnih ljudi nije isto što i robovlasništvo, tako ni miroljubivi suživot ljudi s ostalim životinjama nije isto što i kućno ljubimstvo
Ne smatram da je svaki suživot čovjeka i životinje kućno ljubimstvo. Postoje ljudi koji se brinu za stare, nemoćne, bolesne i nepokretne životinje, i smatram da je to predivno, pomoći nekome tko je u potrebi. Razlikujem one životinje koje su dugogodišnjim ljudskim djelovanjem onesposobljene, tako da su im normalne funkcije poput disanja, osjetila vida, refleksa za gutanje poremećene, poremećene su im tjelesne proporcije i raspored i položaj lokomotornog sustava i one koje su sposobne za život na otvorenom, koje su odvojene od slobodnoživućih roditelja i slično. Nisu sve životinje nesposobne brinuti se za sebe i za svoje potomstvo i nikako ne podržavam doživotno držanje zdravih, za samostalni život sposobnih životinja, u zatvorenim prostorima bez mogućnosti pomilovanja. Jasno je koji je vid suživota takav da je životinja čovjeku rob, a koji je mirni suživot uz poštivanje međusobnih različitosti. U pripremi ovog prosvjeda naišla sam na puno ljudi koji su izrazili podršku ovom  prosvjednom skupu, a koji su ili živjeli ili i dalje žive sa životinjama.

Jedino uvažavanje interesa svake životinje vodi prema istinskom oslobođenju životinja
Ovaj prosvjed organiziramo kako bismo potaknuli raspravu, kako potaknuli ljude na razmišljanje o njihovom odnosu prema životinjama s kojima su okruženi ili s kojima žive. Ovo nije samo prosvjed protiv kastracije ili prosvjed za izbacivanje svih mačaka i pasa na ulicu, autocestu ili šumu. Želimo osvijestiti onaj posljednji korak u oslobođenju životinja, a to je da životinje nisu naše vlasništvo, one nisu „naše“, one su jedinstvene i neponovljive jedinke i trebala bi nam biti čast dijeliti s njima dio života, bilo to samo na trenutak i u prolazu ili do kraja našeg mirnog i ravnopravnog suživota. One imaju vlastite želje i interese koje bismo trebali imati na prvom mjestu ako i kada im pristupamo. Ako bolesnim ili nesamostalnim životinjama možemo nekako pomoći, pomozimo, ali nemojmo misliti da nam one duguju naše dobročinstvo uzvratiti time što će nam do kraja života biti pratitelji. One mogu biti naši prijatelji, ali prijatelje ne posjedujemo, nego uživamo u njihovom društvu dok god možemo.

Priča o Moci, slobodnoživućoj kuji superiorne koordinacije i orijentacije koja je s lakoćom savladavala život u urbanoj sredini

Konačno, moje je mišljenje o temi prosvjeda neodvojivo od mog iskustva suživota sa životinjom. Kada sam imala 8 godina, moju je sestru na putu do naše kuće jednom prilikom dopratila jedna mlada kuja, mješanka. Nismo odmah znale da je ženka pa smo ju nazvale Mozart, što je kasnije prešlo u Moci. Kada smo ju primili u naše dvorište, bila je uobičajeno razigrana za mladog psa, no u kontaktu s mojim mlađim sestrama koje su tada imale dvije godine i šest godina bila je odmjerena i mirna, zbog čega pretpostavljam da je već bila u bliskom suživotu s ljudima. Omogućile smo joj pristup vodi i hrani, a kasnije smo ju pješice odvele veterinaru gdje smo dobile antiparazitni program koji smo joj davale s hranom. Možete se kladiti da smo se namučile dok smo joj skinule sve krpelje kojih je bila puna i oprale ju, onakvu ljepljivu i divlju.

Moci je na put s nama išla hodajući uz nas, a moja sestra bi joj u početku iz straha stavljala povodac kada bismo prelazile veliku prometnu ceste, za slučaj da se Moci ne snađe dobro u toj novoj situaciji. Kasnije smo imale priliku vidjeti da Moci ne da nije nesposobna biti na cesti, nego joj je koordinacija i orijentacija toliko superiorna našoj da ju samo možemo promatrati s divljenjem. Moci je očito odrasla na slobodi i prelaziti velike udaljenosti nije joj bio nikakav problem. Moj put u školu tada se sastojao od pješačenja od nekih kilometar, pa vožnje autobusom nekoliko stanica te potom pješačenja od još jednog kilometra, a Moci bi me često pratila do stanice. Pritom bi kao nekastrirana kujica u selu gdje su živjeli mnogi nekastrirani mužjaci znala privući itekako puno pažnje i mogu priznati da me nekad bilo strah hodati uz nju, ali i ona i ja bismo se nekako snašle kada bi situacija postala gusta. Prvi put kad me pratila, oduševilo me što sam ju pronašla u dvorištu po povratku iz škole, u našem dvorištu. Moje oduševljenje bilo je još i veće kada sam se jednom prilikom rastala s njom pri ulasku u autobus, da bih ju pronašla ispred škole kako se igra sa skupinom djece. Naravno da smo se to popodne vidjele kod kuće, u našem dvorištu. Danju bismo joj ostavljali smo kapiju otvorenom pa je imala priliku otići kad god je htjela, ali ako bi i otišla, nakon nekoliko dana izbivanja bi se vratila kao da se ništa nije dogodilo. Kad gledam unazad, nismo imale namjeru udomiti psa, no ona je iz nekog razloga odabrala provesti s nama tih par mjeseci dok nas nije napustila bez najave, baš onako kako je i došla, a i mi smo ubrzo odselili iz tog naselja. To je vrijeme iz drugih razloga bilo izuzetno turbulentno za moju obitelj i kad se sjetim kako nas je Moci tješila, bila uz nas i uveseljavala nas u teškim trenucima, mogu joj biti samo vječno zahvalna.

Kad samo pomislim da postoje ljudi koji bi pse poput naše Moci proglasili nepoželjnima, prekobrojnima, kastrirali ih i stavili ih u stanove nebodera jer je vani nesigurno i opasno, obuzme me ljutnja i zato progovaram u ime onih koji ne mogu. Moci je živjela ispunjen, ali i opasan život, te bi njezini potomci imali majku koja bi im mogla objasniti sve tajne i trikove psećeg života. No mnogi psi poput nje nikada i ne dobiju priliku za slobodom i za potomstvom jer smo mi ljudi proglasili sve slobodnoživuće pse nesposobnima i ugrozom za našu sigurnost. Ne bih voljela vidjeti budućnost u kojoj psi i mačke ne mogu živjeti svoje živote u punini samo zato što mi mislimo da im je najbolje s nama i da je vani suviše opasno.

Ovo je prvi ovakav prosvjed u svijetu
Organizatori ovog prosvjeda ne nude jedno, konačno rješenje za činjenicu da mnogi psi i mačke uistinu nemaju stalni pristup hrani, ponekad, nerijetko dobiju po njuški od ostalih životinja i ne spavaju svaku večer na toplom. Međutim, tako žive i ostale životinje poput miševa, štakora, golubova, vrana i slično. Ne može biti odgovornost čovjeka da se skrbi za sve, ali ama baš sve pripadnike neke vrste, zato što osjećamo naklonost i odgovornost prema toj vrsti. Želimo zabranu uzgoja životinja za razne namjene, pa tako i trgovinu njima, želimo zabranu odvajanja zdravih potomaka od roditelja, raznih vidovima zlostavljanja i zatočavanja životinja te držanju u ovisnosti o ljudima. Nadamo se da će kroz nekoliko godina postati jasna razlika između ljudi koji vole životinje i koji im žele najveće dobro i ljudi koji iza etikete kućnog ljubimstva provlače nastavak priče o posjedovanju, robovlasništvu i nasilju prema životinjama zbog ljudske navike, zabave i koristi.

Vidimo se na 1. Međunarodnom prosvjedu za zabranu kućnog ljubimstva, u subotu 15. 2. 2020. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu u 11 sati. Vidimo se!”

– Marija Zrnić, mag. ing. agr., miroljubiva veganska vrtlarica

FB događaj: 1. Međunarodni prosvjed za zabranu kućnog ljubimstva

Pogledajte kako je izgledao 2. Međunarodni prosvjed za zabranu lova.

Pogledajte kako je izgledao 4. Međunarodnog prosvjeda za zatvaranje svih klaonica.


NAPOMENA:

U video najavama i tekstovima autori zastupaju vlastita gledišta koja ne moraju uvijek biti podudarna s gledištem uredništva i udrugom Oslobođenje životinja.

Udruga Oslobođenje životinja u svom javnom djelovanju ne ističe pojedine ljude kao uzore na koje bi se svi ostali trebali ugledati, nego traži izjave poznatih, manje poznatih ili potpuno nepoznatih ljudi vezane uz temeljne zooetičke teme; 1) oslobođenja životinja na sve tri razine (fizičkoj, pravnoj i ovisničkoj) i 2) veganstvo, a iz tih temeljnih tema onda proizlaze i naslovne teme kontinuiranih prosvjeda koje prate jasno artikulirani politički zahtjevi; a) za zatvaranje svih klaonica, kao temeljnog simbola masovnog stradanja i patnje životinja, b) za zabranu lova, prosvjeda kojim se, s obzirom na trenutno stanje kolektivne svijesti, možda može doći do nešto šireg kruga ljudi i c) za zabranu kućnog ljubimstva, prvog takvog prosvjeda u cijelom svijetu koji ruši zadnju utvrdu vrstaštva, a sve to kako bi se širom javnom raspravom podigla vidljivost tih gorućih zooetičkih problema i tako pomoglo njihovom rješavanju.

Dakle, naši sugovornici nisu istaknuti nositelji pojedinih akcija ili prosvjeda, nego samo ljudi s kojima se više ili manje, ili čak uopće ne slažemo, a budući da se protivimo cenzuri, objavljujemo i one izjave i sadržaje kojima se ustvari oštro protivimo. Činimo to zato što vjerujemo da se loše ideje ne može ubiti niti metkom, niti cenzorskim metenjem pod tepih, nego samo drugom, boljom idejom i baš zato potičemo javnu raspravu sa svima, bilo da se radi o našim istomišljenicima, sličnomišljenicima ili čak i neistomišljenicima jer bez slobode govora nema oslobođenja životinja niti na jednoj razini i zato, molimo vas, nemojte nastupati s mržnjom kada objavimo video s nekim koga prezirete i od koga vam se diže želudac ili kosa na glavi jer to sve radimo u svrhu što bržeg oslobođenja životinja.

BEZ KOMENTARA

Odgovori: