Gotovo svaki puta kada se čovjek umiješa u prirodu nastane šteta, no unatoč tome mnogi još uvijek misle da obavezno moramo kontrolirati brojnost populacije drugih vrsta, rasa ili nacija, kako bi popravili ili prevenirali moguću štetu. Kontrola drugih je za mnoge tako privlačna i ljepljiva stvar, taj osjećaj nadmoći je u njihovoj viziji tako božanski, iako bi božanski bilo upravo suprotno – razvlastiti se, nemati moć nad onim drugim, nego nad samim sobom te samo pomagati drugima do granice vlastitih mogućnosti i etičke ispravnosti. (op. u.)
.
Autor: Antonio Šiber
.
Miksomatoza je virusna bolest kunića i to prilično gadna – kod zaraženih kunića pojavljuju se kožni tumori, a završava smrću životinje nakon dva tjedna od zaraze. Bolest se prenosi s kunića na kunića, ali je mogu prenositi i komarci i muhe.
Nekom pametnjakoviću palo je na pamet naseliti kuniće u Australiji radi lova, a ovi su se tamo, nemajući prirodnih neprijatelja, namnožili do strašnih razmjera ugrožavajući stabilnost ekosustava.
Tridesetih godina 20. stoljeća eksperimentiralo se s kontrolom njihove brojnosti namjernim unošenjem virusa miksomatoze u populaciju (fotografija).
1950. godine taj je projekt pokrenut u cijeloj Australiji, a virusom su zaražena pojilišta. To je u dvije godine dovelo do smanjenja broja kunića sa 600 milijuna na 100 milijuna.
No, s vremenom, u dvadesetak godina, kunići su razvili otpornost na virus, a i sam se virus izmijenio u manje ubojitu varijantu tako da danas oko pola zaraženih kunića umire od bolesti.
Ovaj kontroverzni eksperiment pokazuje kako se virus može koristiti kao sredstvo biokontrole. Prof. dr. Mirna Ćurković Perica istražuje upotrebu virusa kao sredstvo biokontrole gljivice koja uništava kesten. Ideja je zapravo posve slična ovoj iz priče o australskim kunićima, ali su etičke okolnosti očito drukčije.
Mirna Ćurković Perica, uz Bernarda Kaića i Antonija Šibera sudjelovat će na tribini
“Virusi: od molekule do pandemije“, u srijedu 14. prosinca u 19:00 u Gradskoj knjižnici u Zagrebu (Starčevićev trg).