Priča o pankeru i žabi (geneza Pokreta u Hrvatskoj)

Priča o pankeru i žabi (geneza Pokreta u Hrvatskoj)

0 215

Piše: Domagoj Pintarić

Nekoć davno živio je jedan panker i odlučio je napraviti nešto korisno za životinjska prava. Ovo je pokušaj priče o tome kud je taj pokušaj otišao. Žabe nema nigdje u priči, tu je samo zbog naslova.

Motivacijske poruke
Slučajno sam pogledao neku motivacijsku poruku koja mi je izletjela na Facebooku, ono nešto u stilu kao neki starac je plaćao svoju robu na blagajni i prišao mu je mladić i molio ga da mu kupi hranu. Starac je vidio djevojku vani kako čeka svog dečka da donese hranu, ali vidio je da se oboje srame pa je predložio mladiću da mu opere auto za 20 dolara tako da pred djevojkom ne ispadne da žica nego da je zaradio za jelo. I super je ispalo, mali pere starom lijenom prdonji auto, djevojka je ponosna, mladić sretan, a starac ispunjen zadovoljstvom učinjenim dobrim dijelom dijeli mudrost svijetu. Nisam znao da sam zato što sam to pogledao odškrinuo vrata paralelnom svemiru motivacijskih poruka, ali odjednom su po cijele dane na mom Facebook zidu samo motivacijske poruke. Sve neki obični ljudi u običnim situacijama postaju mudracima i rasipaju mudrosti nakon čega svijet izgleda super. I to u onim istim situacijama u kojima redovno ispadam socijalni kripl jer se stiltam, raspizdim ili povučem u sebe. Tak da ono fala na motivacijskim porukama al koji đavo da me motivira u tome što svi na svijetu bolje i mudrije reagiraju od mene?!

Uglavnom, motivirale su me bar za to da počnem sam smišljati mudrosti iz svog životnog iskustva, kao što bih to pametno mogao nekome poručiti čak i da me netko želi slušati. Nije bilo dobro, nekad mi se činilo da idem u dobrom smjeru, ali uvijek bi završilo na nečem lošem. Kao krenem pozitivno “puno ljudi će ti htjeti pomoći i htjet će ti dobro” i išao bih u smjeru “ali neki će ti zapravo odmoći jer s tvoje perspektive to ti samo šteti” kao tako nešto, ali onda razočaran ljudima kao vrstom općenito završim na “al jebi ti to, samo u se i svoje kljuse i povisi ogradu oko kuće, bježi od ljudi pokvarene vrste“. Ne znam… ovu nisam baš do kraja doradio. Imao sam jednu s kojom sam djelomično bio zadovoljan, ali nisam siguran da se razumije, kao, pazi: “Da život i dolazi s uputstvima završila bi u smeću pa kad sve zajebemo onda bi kukali zašto nismo prvo pročitali uputstva, ko s jebenom daskom za wc, misliš si da je to za idiote napravljeno i da ćeš to sastaviti u pola minute, normalno baciš uputstva i ideš kao postaviti dasku i onda dva sata kasnije urlaš na ukućane da koji kurac te ne obuzdaju dok trgaš uputstva kad znaju da si idiot i umjesto da te spriječe njih boli patka“. Dobro, ova je malo duža, ali kužiš bit. No, shvatio sam da ne znam i da vjerojatno nikada neću moći nabaciti kratku životnu mudrost u par riječi i da ću nakon svake situacije doma dok sjedim i žvačem hranu reći “e, jebemu, kako bi dobro bilo da sam se ovoga onda sjetio“. Zato mogu raspisati tekst o nekim svojim iskustvima i možda netko nešto iz toga i izvuče, bit će malo duži, ali ne znači da ste mi prodali dušu pa da ću vam svaki dan tristo puta slati tekstove kao što ovi meni šalju te poruke.

I tu kreće priča o veganstvu da se ne pitaš zašto je ovo na Oslobođenju životinja, osim što sam jednom spomenuo patku.

Osim što je osnovao Prijatelje životinja, Domagoj je bio dio male grupe entuzijasta koji su osnovali klub Močvara. Ovdje je na slici tijekom preseljenja Močvare iz Runjaninove na Savski nasip. Na sebi ima glupu feminističku majicu.

Osim što je osnovao “Prijatelje životinja”, Domagoj je bio dio male grupe entuzijasta koji su osnovali klub “Močvara”. Ovdje je na slici tijekom preseljenja Močvare iz Runjaninove na Savski nasip. Na sebi ima glupu feminističku majicu.

Veganski hipsteri i Vegabije
Nije bilo lako biti vegan prije dvadeset i nešto godina. Vegetarijanstvo je bilo neobično i nepoznato, a veganstvo se tretiralo kao ekstremizam, ludilo, psihički poremećaj i želja za pozornošću. Najgore je to što su to i bili stvarni motivi mnogima koji su prošli kroz moj život. Bilo je pozera koji su tetovirali veganske parole i simbole nakon tjedan dana veganstva, tinta se ne bi ni osušila, a oni bi već shvatili da nije to – to. Neki su se baš “osjećali loše od manjka aminokiselina kužiš” pa smo često imali priliku saznati kako od veganstva (zbog tih aminokiselina kuiš) otpadaju kosa, zubi, prsti, pimpeki i nosovi. I to sve nakon tjedan-dva. Opasno je, šta’š… ne bi se onda trebalo promovirati kao “zdrava hrana” kad ljudi masovno umiru od toga. Nismo se toga sjetili. Još ispada da navlačimo ljude na zlo. Sva sreća pa postoje čvarci da se stanje povrati u normalu.

Neki od ekipe su bili malo munjeni, neki jako, neki ekstremni do te mjere dok ne bi izgorjeli u ekstremizmu. Ali to i je bio ekstremizam, ono neki light terorizam – podmetanje požara, materijalna šteta, grafiti, upadanja u klaonice i taj đir. Bilo je svega, ali moglo se uvijek na prste nabrojati one koji su stvarno tu i ostat će. Ovih ostalih je bilo na bacanje. Dođeš na koncert i samo veganska hrana se jede, sve majice su neke ALF i PETA, imaš dojam da je ono staklo kroz koje si maloprije proletio stvarno put u Zemlju čudesa. Međutim, nije bilo, bilo je to obično staklo, a ovo obični pozeri. Poslije bi pričali o tome da smo mi ekstremisti jer zapravo ozbiljno shvaćamo njihovu furku. Valjda sam petsto puta čuo da smo ekstremni od ekipe koja nije imala dovoljno snage i principa pridržavati se onoga što isfuravaju. Pa da onda oni ne bi ispali slabići koji svjesno rade nešto loše onda smo mi morali biti “ekstremisti” koji valjda rade loše time što rade ono ispravno koje ovi ne mogu. Ono, znaš da je vožnja u pijanom stanju kroz crveno loša i svaki dan pričaš protiv toga i zalažeš se za strože kazne za one koji to rade, ali kad se tebi dogodi ne buš valda doma peške ko neki ekstremist. Čudno je to bilo tada… danas je teško i objasniti da su današnje poznate i cijenjene trgovine i razni brendovi tada malo drugačije poslovali.

Jedan od vodećih današnjih vege brendova (neću namjerno pisati robna marka, briga me) je imao radno vrijeme ponedjeljkom od mislim 12 do 17 h u faking garaži na ćošku Vukovarske i Držićeve, tamo je velika garaža na par razina i na jednoj je bila ta u kojoj se ponedjeljkom na par sati prodavala hrana. Doslovno bi netko izvadio auto, ovi bi stavili par kutija s hranom i ajmo. Pa ti vidi s današnje kul moderne fensi perspektive o veganstvu. U garaži smo kupovali hranu, braco. U faking garaži tri sata tjedno. Danas imaju restorančić u centru, svoje kul proizvode, tečajeve… po finim cijenama, ajde to im je ostalo isto jer su im i onda cijene bile nenormalne bez obzira na garažu. Kila luka 25 kuna zato jer je zmazan pa je to kao dokaz da je zdraviji i bio i non-gmo i eko organski. Za razliku od anorganskog luka iz dućana… Normalno da mi je dragi Stvoritelj podario um pa nisam plaćao 25 kuna kilu njihovog čudotvornog luka, ali ubo sam tu i tamo neki tofuj i slične gadosti.

Bilo je par normalnijih dućana koji su imali prostor i normalno radno vrijeme, ali to je bilo jako skromno i otužno. To nisu kao danas bile kul moderne trgovine u strogom centru grada, nego nekakve polupodrumske prostorije u nekim zavučenim haustorima ili nešto negdje na drugom katu neke poluraspadnute zgrade dva sata od grada. Sjećam se da sam uvijek išao u Geu na Kvatrić jer mi je bila blizu, kad god bih došao pričao sam s prodavačicom, družili smo se. Po pola sata izmjenjivali recepte, pričali o proizvodima… danas Gee nema jer je propala, ali zadnjih par puta kad sam ušao u Bio&Bio me nisu ni pozdravili. Uvijek nešto jure, slažu, imaju puno posla kao pa ne stignu… prije nije bio problem ni ako netko slučajno uđe u trgovinu dok razgovaram s prodavačicom jer bi se uključio u razgovor jer je i njih zanimalo. Kao da smo u kafiću pa malo čavrljamo s konobaricom. Uvijek si mogao neke pozivnice i letke tamo ostaviti jer su ljudi u tim trgovinama dolazili po puno više toga od samih proizvoda. Sama ponuda je bila tužna, a cijene su uvijek bile umobolne. Danas je ponuda veća, dućani moderniji, ogromna im je posjećenost. Cijene su i dalje bolesne. Ali sve skupa izgubilo je dušu, to je sad ozbiljan biznis. Sjećam se kad se u tim trgovinama koje su danas fensi da ne mogu biti više, kad se tamo prodavalo proizvode upakirane u plastične čašice omotane komadom najlona koje je držala gumica. Tog danas ni na Hreliću nema.

Sjećam se jednom sam dobio letak od “proizvođača veganske hrane”, bilo je blizu pa smo cura i ja nazvali, naručili sve i otišli po to. To je bilo kod nekog u stanu, ekipa kuha u kuhinji najnormalnijoj, dali su nam to u vrećici nekoj koja im je ostala od dućana, mi smo hinili zadovoljstvo i trudili se da nam se na licima ne osjeti strah i razočaranje. Otišli smo doma i gledali se kao tko će prvi probati i bojali se da ne naiđemo na dlaku jer smo bili prilično sigurni da su tofu radili u kadi. Za vrijeme tuširanja. Nisu nam ostavili najbolji dojam. Na kraju je većina bila ok, dimljeni tofu je bio bomba, majoneza jebo me pas ko prava. Ali nismo više od njih naručivali da bi frajeri par godina kasnije napravili veliku firmu.

Pijani kanadski komičar i Domagoj uče vrapca Ćipija kako se koristiti međumrežjem (internetom).

Pijani kanadski komičar i Domagoj uče vrapca Ćipija kako se koristiti međumrežjem (internetom).

Buntovnici bez puno pametnijeg posla
Bio sam mladi panker koji je bio dio te pankerske scene koja se isfurava kao politički aktivna, ali imao sam potrebu društveno se aktivirati nešto više od nošenja prišivaka na jakni koji nekim nečitkim fontom pozivaju na revoluciju i slušanja bendova koji ni sami ne znaju što su izgovorili u tekstovima koje nazivaju politički angažiranima. Znam to iz prve ruke jer sam bio vokal u crust bendu i na snimanju albuma sam zaboravio tekst jedne pjesme i samo sam vrištao i nitko nikada nije primijetio da to vrištanje doslovno nema nikakve veze s brojem riječi, duljinom slogova ili bilo čime iz te pjesme. U jednoj pjesmi sam dva puta otpjevao prvu kiticu jer sam isto zaboravio drugu, ali tamo se kužilo da ponavljam pa smo onda jednostavno tako nastavili izvoditi tu stvar jer je tako snimljena, a i nije da je nekog bilo briga. No, imao sam potrebu aktivirati se, činiti nešto dobro, nešto korisno. Nije bilo puno mogućnosti, ali imao sam bend i koristio sam ga kao platformu za koncerte i fanzine, najviše za promociju veganstva. Svirali smo svuda, voljeli smo festivale, tad bi bilo brdo ljudi, atmosfera brutala, a ekipa nas je voljela. Nisu svi pankeri slušali crust, ali oni koji jesu su nas često navodili kao uzore i prve među krasterima u Hrvatskoj. Oni koji nisu voljeli crust nisu nas imali razloga ni slušati ni voljeti, ali na festivalu se makneš na pola sata dok drvi netko tko ti se ne sviđa i to je to. Svirka ionako traje cijeli dan da se izreda svih 300 bendova koji su došli, a ni ne možeš slušati 14 sati koncert. Pravilo je bilo da se na pankerskim koncertima servira veganska hrana koja je besplatna da svi koji su cijeli dan cugali i putovali izdaleka da dođu na festival ili koncert imaju nešto za pojesti. Osim na Monte Paradisu, oni jesu imali grah za sve, ali tamo su za glavno jelo bilo nekakve ribice. Znam da hrpa politički korektnih pankera nije mogla vjerovati da ovi na najvećem pankerskom festivalu serviraju leševe, ali ekipa iz Pule je ionako bila drugačija. Načelno bi to uvijek bilo nešto za životinjska prava i to, ali kad se krka po mesini, onda principi nisu toliko važni.

Di si bio do sad, kućo stara?
Nije nas bilo puno na toj sceni i svi smo se više-manje dobro poznavali i kretali u određenim krugovima na istim mjestima. Tamo sam naletio na Tea koji je imao skoro identična uvjerenja kao i ja. Bili smo jedini u Hrvatskoj i nismo se mogli načuditi da smo sreli drugog straight edge anarho vegana. sXe vegani bi bili oni koji ne piju, ne puše, ne drogiraju se, ne jedu životinjske sastojke, protiv su ubijanja životinja, pobačaja i ne upuštaju se u seksualne odnose. Dakle, tipični dvadesetogodišnjaci. Mislim, ovo sve bi više-manje bilo pozitivno, ne znam što nam bi za to sa seksom onda kad smo to još mogli, sad kad bi nadoknađivao potraćeno vrijeme – nula bodova. Uglavnom, sad kad vidim kako sam onda živio danas se još i dobro zabavljam No, uz sve navedeno ludilo da ne bude preplitka spika još smo bili anarhisti što znači da ne vjerujemo u državu i autoritete te želimo pravedno društvo odsutno od svakog oblika vlasti. To smo bili mi. Nas dvojica u cijeloj zemlji. Sreli smo se na pankerskim koncertima. On je organizirao koncert u Murskom Središću pored ribnjaka gdje su nas izjeli komarci, takve rojeve nisam još nikada vidio kakvi su nas tamo napali. Morali smo čekati nekakav vlak za povratak nazad i nadali se da ćemo imati dovoljno krvi dok vlak ne stigne. Na tom koncertu je svirao i moj bend. Tad smo se mislim upoznali. Nakon toga smo se počeli intenzivnije družiti, na kraju svaki dan, cijeli dan. On je imao fanzin koji se tiskao u tada nerealnoj količini od 1000 komada. Bio je na engleskom pa je to valjda bio razlog jer su kod nas fanzini u prosjeku imali nakladu od 30 primjeraka od čega ih 20 pošalješ nekome poštom htio on to ili ne (nešto kao danas gole slike na fejsu), a ostalih 10 zamijeniš s 10 ljudi koji isto rade fanzine. Vidio sam da se kuži u spiku i sad kad smo saznali da nismo jedini nekako je logično bilo da to shvatimo kao otvorena vrata prema svjetskoj revoluciji. S obzirom na to da smo obojica imali iskustva u organiziranju koncerata krenuli smo s tim, napravili smo ogroman transparent od deset metara, negdje smo nabavili platno, došli kod mene doma i ravnalima crtali slova prvo olovkom, a onda popunjavali kistom i bojama. Sad kad razmišljam malo je bilo previše teksta, ali mi smo bili jako ponosni. Dolje smo u potpis stavili Kolektiv Obrana istine. To ime smo odabrali jer je “kolektiv” morao biti da se vidi da nismo ni udruga ni firma nego da funkcioniramo po anarhističkim principima, a fora nam je bila poljska hard line skupina Life Defence, odnosno Obrana života, oni su kao hard line bili pro-life veganska skupina. Na naslovnici albuma benda Healing kojem su bili izdavači su imali pobačeno dijete na krvavim rukama i mislim da je ime albuma bilo Neželjena posljedica, a pjesme su bile sve nešto u stilu Tihi holokaust i takve. Druga ekipa ih nije voljela jer su, naravno, “bili ekstremni”. Nama je bilo bed jedino ukrasti njima ime, a i “istina” nam je djelovalo fora pa smo iskoristili i kolektiv i obranu i istinu. Dodali smo “vegan-drug free – do it yourself” u opis kolektiva da se zna da djelujemo po principima “uradi sam” i da smo protiv korporacija te kapitalizma općenito. Od Life Defence smo pokupili da je bolja ideja da imamo poštanski pretinac nego da imamo kućnu adresu pa smo to otvorili tako da i dan danas mogu izrecitirati poštanski broj Murskog Središća. 40315 poštanski pretinac mislim da je bio 18, ne sjećam se broja sandučića, lakše je bio upamtiti pet znamenki od dvije. Radili smo sve sami što god smo mogli. Od koncerata smo financirali plakate za druge koncerte, letaka smo natiskali da smo gazili doma po njima, nismo imali kud s time, bilo ih je na tone. Uskoro smo postali prisutniji na cijelog sceni, ekipa je čitala letke, dolazila na koncerte koje smo organizirali, proširila se spika. Uvršteni smo čak i u nekoliko anarhističkih i sličnih knjiga, u jednoj pod pogrešnom pretpostavkom da smo Hare Krišne ili nešto takvo jer je cijenjenom autoru BP bilo teško provjeriti i jer mu je valjda bilo nejasno tko bi normalan osim prolupanih Krišni svjesno odbio leševe, piće, droge i seks.

Pokrenuli smo i hrvatsku verziju Food Not Bombs!, nazvali smo je Hrana, a ne oružje! i kao kuhali smo hranu kojom se mogao slobodno poslužiti svatko, a namijenjena je za beskućnike prvenstveno. Skupljali smo lovu za to, napravili par koncerata i onda idemo na najjači koncert od kojeg smo godinu dana trebali to financirati. Zvali smo Vitamin X iz Nizozemske, Fakofbolan iz Pule i FNC Diverzant iz Dugava koji su tad bili ful popularni u Zagrebu. Sve je bilo spremno, dijelili smo flajere, naletjeli na curu koja mi se sviđala, glupirali smo se nešto jer je koncert bio na njen rođendan. Nešto smo se glupirali kao ona neće doć, a ja kao da ju ne bi ni pustio unutra, neko blesavo gugutanje. Sve je bilo spremno, mene ujutro budi radio da odem na plac po povrće da se skuha đubrivo, odnosno kako smo zvali variva koja smo servirali na koncertima kao ono umjesto uobičajeno loše mjuze ide obavijest da je umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. I tri dana žalosti. Ništa od koncerta, sva lova nestala kad sam platio putne troškove Nizozemcima koji su već stigli. FOB su isto stigli, ali su rekli da nema frke i da je sve ok. Odveo sam Nizozemce na ručak, oni su poslije negdje tajno održali koncert, ja nisam imao snage. Nije bilo mog velikog koncerta, nije bilo više ni para, a nije mi ni curka došla. Totalni bed. Tuđman je tad bio prikazivan kao neki negativac pa smo nasjeli na tu jugoudbašku spiku u kojoj se partizanima opravdavaju masovni zločini, a hrvatskoj strani se broji i ono što je i ono što nije. Sad sam malo pametniji što se toga tiče, tad baš nisam bio.

Koliko smo sjebani u glavi bili govori i to da smo isfuravali feminizam. Ajde, Teo više od mene, ali i ja sam bio tu negdje. Moram priznati da sam nanjušio kakve su stvarno feminištice kad smo jednom došli negdje u neki njihov centar, on me nagovorio da odemo da im da neke knjige. Pozvonili smo, neka lezbača je otvorila vrata, on joj je rekao da je donio knjige kao donaciju, taj brkati dečko u ženskom tijelu je uzeo knjige i zalupio nam vrata. Čak ni mom frendu koji je u to vrijeme brijao da je feminizam najbitnija stvar na svijetu to nije sjelo. Ja sam predložio da pozvonimo opet i kažemo da smo se predomislili i da bismo radije zapalili knjige nego ih ostavili u ovom grotlu zla, ali on je rekao da pustim to na miru pa smo otišli. Nisam ni prije toga imao dobro mišljenje o feminacisticama, ali nakon toga buraz…

Osim feminizma na kojeg je više on brijao pa me nagovorio da radimo neke majice u kojima nagovaramo žene da slobodno budu debele jer su kao manekenke neprirodno mršave. ?!? Koji je meni kurac bio… uglavnom tiskali smo to i još par stvari. Ali smo radili i neke stvari protiv pobačaja tako da smo zbog toga imali fakat ogroman promet od feministica. Sve te majice sam na kraju ja nosio. Neke još uvijek imam jer se nisu stigle iznositi. Imali smo brdo majica koje smo sami radili, hrpe prišivaka, moja ideja je bila da radimo anarhističke zastave i marame jer je tad popularan film bio Zemlja i sloboda, ali velikim anarhističkim borcima bilo je važnije opskrbiti se pravom municijom od naših zastava, marama i majica tako da su svu lovu potrošili na cugu i pljuge. Nama su uglavnom krali sa štandova do te mjere da sam u jednom trenutku i svjesno puštao da kradu da ne teglimo to smeće nazad doma.

Saznali smo za dječju bolnicu Donja bistra u kojoj su djeca s kroničnim bolestima, neki ono žešće sjebani klinci s brutalnim bolestima, ali ono baš brutala i on mi je pričao da je u članku pisalo da klinci vole Cedevitu i čaj s keksima, ali da bolnica nema para da im to kupi. Srce nam je puklo zbog malih sjebanovića i odlučili smo organizirati koncert da im mi kupimo jebenu Cedevitu i kekse. Skupilo se dosta para, za koncert smo dijelili otrovne veganske kiflice jer smo dva dana pekli kiflice i nismo ih imali kako dopremiti do koncerta pa je on došao na ideju da ode do dućana po kutiju. Uzeo je kutiju i natrpali smo je kiflicama i ostavili preko noći da bismo drugi dan skužili da je u kutiji procurio neki deterdžent i da kiflice skoro nisu više jestive, ali ako se ubace u perilicu operu bez beda tri ture koliko je deterdženta bilo u njima. Svejedno smo ih podijelili i rekli ekipi tako da znaju što jedu, ali nikog nije bilo briga. Jedan je rekao da on voli miris deterdženta. Ali je i on pojeo samo jednu. Ne voli ga očito toliko.

Skupili smo nešto para za klince. I kao idemo mi kupiti klincima te gluposti i dogovorimo se da kupujemo samo veganske kekse i slatkiše. Bila je neka rasprava oko Cedevite zbog Plive i to, ali klinci vole Cedevitu i kupit ćemo im fakin Cedevitu. Ok, pazimo da sve ostalo bude veganski, sedam puta provjerimo, kupimo i izađemo, a otišli smo u neki dućan blizu moje kuće, zašto tamo ne znam, ali kad smo izašli shvatili smo da smo mi, veliki veganski ratnici, kupovali u supermarketu mesne industrije. Nismo ni skužili, samo smo se pogledali kad smo vidjeli koje ime firme nam piše na zaglavlju računa, okrenuli se i vidjeli najveći na svijetu natpis iznad ulaza kojeg nas dva doktora znanosti nismo vidjeli dok smo ulazili. Al dobro, barem su proizvodi bili veganski. Došli smo u bolnicu, moj stari nas je vozio u Donju Bistru jer mi za tramvajsku kartu nismo imali. I to je bilo jedno od onih iskustava… došli smo pred bolnicu koja je smještena u nekom prelijepom dvorcu, super izgleda, sve je prva liga, ali još ispred bolnice čuli su se urlici klinaca. Kad smo ušli unutra osjećao sam da me nešto steže u grlu. Klinci su vrištali od bola, neka žena je došla i sva zbunjena gledala nas koji nosimo nekakvu donaciju, mi se debili nismo ni najavili, pitaj Boga di je to završilo, ali ja nisam mogao izdržati, izašao sam van, on je dovršio primopredaju. Bili smo zadovoljni, jako zadovoljni zato što smo tim jadnim klincima omogućili bar malo zadovoljstva da piju svoju glupu Cedevitu i doručkuju čaj s keksima kad im je život već takav kakav je, a svi su ih zaboravili. Navodno nekima ni starci ne dolaze u posjete jer su klinci u užasnom stanju. Uglavnom, za razliku od donacije feminišticama ova nas je potaknula da nastavimo raditi.

Trud se isplatio
Počeli smo tiskati letke, prvi je bio protiv pušenja. S tim smo krenuli kao da idemo laganije. Našli smo neki tekst koji bi bio dostatan za manju knjigu, skratili ga jedva, ali svejedno je to bilo preko cijelog A4 papira, obostrano, stavili smo još i par karikatura, a natrpali smo ga sa sto podataka, posljedica, ono blablabla, sve neke gluposti. Taj letak je bio zamijećen jer nitko to nije radio, ali nije polučio neki veliki uspjeh jer nikog nije bilo briga niti je itko prestao pušiti zbog toga. Sljedeći je bio nešto oko recikliranja. To je bilo bacanje recikliranog papira na glupi letak o recikliranju. A onda smo krenuli s pravim stvarima. Bam! Veganstvo. I evo sranja. Odjednom hrpe reakcija, ljudi to prepisuju, dijele, traže, svađamo se posvuda, ono, brdo reakcija… reko, ajmo mi dalje s time. Drugi letak neka istina o jedenju mesa. Još veće ludilo, objavile nas neke novine, nema di nismo bili, ludnica čista. I tu smo krenuli divljati s lecima, natukli smo ih svakog u par desetaka tisuća komada. Onda smo napravili plakat kravice koja viri kroz neke daske i napisali oglas “Traži se“, kao kravica je nestala i njena mama ju traži. Nazvali smo kravicu Marko i napisali opis, težak tolko i tolko, visok, star godinu dana, nestao na putu do klaonice. I lijepili smo to po gradu. Isto ludnica bila, ali je ekipa to masovno trgala jer ih je isprovocirao naš govor mržnje prema njihovom izboru da slobodno ubijaju one koji se ne mogu braniti. Ok, mamu vam vašu, plakate nam trgate pa smo došli na ideju raditi naljepnice, nek se klošari malo potrude oko trganja. Tad nije bilo mobilnih telefona pa smo lijepili po telefonskim govornicama, a i di god smo stigli. Pun grad je bio naljepnica. I ovi su ih fakat gulili, šarali, nadopisivali, nas je to ljutilo, a onda je jedan stariji i iskusniji vegan rekao da neka samo to rade, to znači da reagiraju, a to pak znači da poruka prolazi. Imalo je smisla to što je govorio, ali smo mi svejedno uzeli sprejeve i našarali grafite pa nek to prešaraju pička im materina.

Urbana gerila
Pojavio se neki maloumni cirkus u gradu, nešto samo sa životinjama. Ovaj moj Teo je jedva dočekao i predložio da ih idemo sabotirati. Reko, buraz, cijenim entuzijazam, ali mi smo dvojica, njih je osamsto, nahranit će deve s nama. Da kao, ima on plan. Ajde, slušam. Uzet ćemo plastičnu bocu… Dobro. Uzet ćemo jednu spužvicu… Ok. Natočit ćemo vodu u bocu… A-ha. I napraviti ljepilo za tapete i preko svih njihovih plakata prelijepiti manji plakat na kojem će pisati “otkazano”. Reko, to je tvoj plan? Da kao je, kao šta oću, super je plan. Reko, ajde, može, ali nema šanse da to itko primijeti, samo ćemo se mi sami sjebati s tim šugavim ljepilom i glupom spužvicom. I jesmo, bili smo puni ljepila za tapete jer su svi plakati bili visoko i morali smo dobro to namočiti i premazati da se naš plakat primi. Bilo nas je malo trta jer nismo izgledali kao da radimo za cirkus niti kao da igdje radimo pa da nam ne zovu murju. Uglavnom, otišli smo noću i prelijepili sve plakate po gradu. Iskreno, mislio sam da smo uzalud potrošili kutiju ljepila i jednu večer. Međutim, cirkus je otkazao gostovanje jer im je “netko sjebao prodaju ulaznica jer je lijepio da je predstava otkazana“. Nisam mogao vjerovati… i onda ko za vraga jedan dan zove me neka ženska, nešto kenja da je iz najvećih dnevnih novina i da ona zna da smo to mi napravili. Ja sam se pravio lud od toga da nisam ni znao da je cirkus u gradu, ali nije popušila spiku i napravila je članak, kuja, o tome da sam ja vođa neke velike terorističke skupine. Reko, mamu ti jebem, postavit ću ti bombu pod auto pa ćeš vidjeti tko je terorist… ali suzdržao sam se i svima oko sebe objasnio da šugave novine lažu i da ne možeš vjerovati svemu što pročitaš. Najgore je to što nas je nazvala Urbana gerila, a mi smo na ove naše “otkazano” plakate lijepo malim slovima potpisali “Fronta za oslobođenje životinja“. Ni to nije vidjela, budala. Uglavnom, tu smo imali dosta ozbiljan razgovor jer nas je kučka raskrinkala pa nismo mogli više puno riskirati, barem ja nisam mogao. Par ljudi koje sam znao su nastavili s nekim zločestoćama. Zapalili su neke lovačke domove, razbili neke izloge, upali u jednu klaonicu i napravili mali dar-mar, a ja sam se nekako zadržao na sitnicama poput lijepljenja naljepnica i pokojem grafitu. I onda par godina kasnije od svih mene privedu i drže par dana pod sumnjom da sam podmetnuo bombu pod neko vozilo. Jedva sam se iz toga izvukao, pao sam na detektoru laži, natezao se danima s tim nekim detektivima, psiholozima, što li su već… već sam se pomirio da idem u buksu kad su mi odjednom rekli da palim doma. A fakat nisam ni bio kriv niti imao ikakve veze s eksplozivnom napravom ili bilo čime vezanim uz to. Bio sam uvjeren da ću biti žrtveno janje jer sam se prije toga izlagao javno s malo oštrijim stavovima. Znao sam da mi nakon toga prisluškuju telefon pa sam često ubacivao telefonski seks. S frendom. Ni frend ni murija vjerojatno nisu bili oduševljeni, ni nije bilo nešto uvjerljivo, ali htio sam da imaju bar neki zanimljiviji program jer su inače slušali rasprave s mojom curom oko toga tko je bio onaj tip u pošti koji ju je pozdravio i da smo nakon gaže nas par muških ostali pričati pa da sam zato došao kasno. Tad sam već prestao biti sXe, očito.

Izlazak iz podzemlja
Lagano je počelo novo tisućljeće, s vremenom smo preko letaka došli u kontakt sa sličnim ljudima, nisu bili poput nas, ali bilo je nešto ljudi koji su se tu poklapali u dobrom dijelu s nama. Krenule su prve inicijative da se to djelovanje proširi. U tih par godina kolega Teo iz kolektiva i ja smo se malo udaljili jer je on nastavio alternativnim anarho putem, a ja sam se pomalo zbližio s nekim drugim ljudima koji su malo po malo istjerivali anarhizam iz mene. Odlučio sam uozbiljiti djelovanje. Ovo nije imalo smisla. Nitko nas nije ozbiljno doživljavao. Bili smo autsajderi, neki spaljeni pankeri koji drkaju nešto o džukelama, daj popijte si nekaj dečki da se saberete… nešto se moralo promijeniti. Zahvaljujući nekim ozbiljnijim ljudima koji su se pojavili naučio sam razmišljati o tome da je mnogo lakše nešto promijeniti ako se čovjek ne protivi medijima, tehnologiji, principu rada, potencijalnim suradnicima i oblicima vlasti. Za veće rezultate je potrebna trećina energije koju smo prije rasipali bez rezultata. To je ono kad se čovjek ne bori protiv svega. Sreo sam tipa na kvartu kojem sam se požalio da nemamo prostor i on mi je rekao da možemo koristiti prostor njegove stranke ASH koja je u HDZ-ovoj zgradi u Gundulićevoj. Supač! Prva liga, imamo ured u centru grada. Sklepali smo neke kompjutere, spojili telefon i ajmo. Krenuli smo raditi. Jest da je ured bio u podrumu bez prozora, ali bilo je čisto i u centru. I džabe, braco. ni režije nismo plaćali. Nije moglo bolje jer nismo ni imali od čega platiti režije. Kad smo krenuli počeli su dolaziti svakakvi ljudi. Ali baš ono. Bilo je puno luđaka. Jadnih ludih ljudi. Bilo je nekakvih koji nisu bili ni ludi nego čudni, ma ono baš je bilo svega. Polako smo skupljali neku ekipu. Jednom smo ovaj i ja jeli u studentskoj menzi jer smo još studirali i odjednom pred nama tip u jakni s ogromnim natpisom KRZNO JE UBOJSTVO! Bili smo u šoku, gledamo tipa. okrene se, s prednje strane ista parola. Frajer skine jaknu, ono ima majicu na kojoj to isto piše. Mi oduševljeni, ja se suzdržavam da odem do njega, ali čekamo da vidimo što će uzeti od hrane, ako uzme mesinu zaboravi. Normalno, nije uzeo meso, samo priloge kao i mi. To je to! Naš je! Idemo mi do njega, frajer ono osamnaest puta veći militant od nas. Ja sam bio oduševljen, nisam pojma imao da ima takve super ekipe u gradu. To je bio Šime V. Šime se odmah uključio i pomagao na sve moguće načine, a najviše plaćanjem onoga što mi nismo mogli platiti jer se bavio nekim ozbiljnim poslom i krkao je ozbiljnu lovu. Nije imao puno vremena, a živio je skromno i mogao pomagati razne grupe. Nema grupe na svijetu kojoj nije slao lovu. Skupilo se tu još par ljudi koji su bili vegani i vegetarijanci. Dolazili su pomalo. Sjećam se jednom došao je neki uštogljeni tip. Nije mi sjeo, ali pričali smo. Frajer je trkeljao da mi bez veze forsiramo veganstvo, a bolje je da ljude pridobijemo malo po malo. Mislim da je on bio vegan, ali je bio za postepeni pristup prema van. Objašnjavao sam mu satima da je to kao da kažeš nekome da je ok tući nekog, ali ne prejako i nije me skroz kužio. Znam da je bio jako naporan u tome ustrajanju. On kao da je imao u cilju nas sve odgovoriti. A moram priznati da sam tijekom tog razgovora u par navrata htio odustati od života, ispričati se i otići skočiti sa zgrade, ali nisam imao pristup krovu. Na kraju je nekako otišao, a ja sam baš bio sretan, užasno mi je išao na živce taj prvi put. Par dana kasnije je opet zvao, mrak mi je pao na oči kad sam čuo da je on. Veli da će opet doć, a ja još uvijek nemam ključeve od krova… uglavnom, došao je i odmah s vrata krenuo s isprikom. Veli da je pročitao malo, razmislio o tome što smo pričali i da je to ok. Shvatio je i on sam. Nekako mi je odmah bio draži. S vremenom smo postali prijatelji i to jako dobri, možda mi je bio i među najboljim prijateljima ikada. Njegovo ime je Luka O. Osim njega, Šime i još par ljudi veliki oslonac bio mi je Hrvoje N. koji mi je kroz beskrajne razgovore pomogao shvatiti kako kanalizirati misli i od nabrijanog klinca je napravio nekog tko je razvaljivao ozbiljne ljude u televizijskim debatama. Bio je nešto stariji od nas, ful inteligentan, obrazovan i informiran. I imao je more strpljenja za mene i moje divljanje. Postali smo prijatelji unatoč razlici u godinama i tome što sam bio tek malo stariji od njegovog sina.

Dvogled (HRT) – Etika Bioetika (2003.)
Voditelji /urednici: Hrvoje Jurić, Tonči Matulić
Gosti: Nikola Visković, Ivica Šola, Domagoj Pintarić

Konačno se nešto događa
Odlučili smo osnovati udrugu, bila je 2000. ili 2001. godina, okupilo se dovoljno ljudi da to bude ozbiljna grupa. Bilo je ljudi svih mogućih uzrasta i porijekla, onih s doktorskim titulama i onih s jedva završenom strukovnom srednjom školom. Nije to bilo bitno. Bili smo vezani idejom da se životinje ne treba mučiti i ubijati. Toga kod nas nije bilo. Bile su neke udruge koje su vodile starije gospođe, a orijentirale su se na peseke i mace. Mi smo htjeli organizaciju koja će se boriti za položaj životinja u društvu, za sprječavanje patnje i ropstva. Dolazili su različiti ljudi, kuže oni da se mi zalažemo za sve vrste, ali nekako forsiraju peseke. Zajebavali smo da ćemo za članstvo uvjetovati krvnu sliku jer sumnjamo da neki od njih doma krkaju nepseće vrste. Za neke ni krvna slika nije bila potrebna, nanjušiš ih čim krenu s pesekima. Ugledali smo se na ono što radi PETA i pokušali to imitirati. Skupilo nas se dosta na par sastanaka gdje se raspravljalo o tome što ćemo napraviti. Prostor smo imali, jedini bed je bio to što smo u podrumu i nema zahoda, ali smo koristili stranački zahod na katu jer njih ionako nikada tamo nije bilo. Ubrzo smo počeli planiranje osnivanja udruge i prvi prijedlog je bio po uzoru na PETA-u da se zovemo Centar za prava i oslobođenje životinja. Taj zgodni naziv koji sam skače u uho iz nekog razloga nije prošao. Jednom smo nadobudno poslali dopis svim mogućim medijima da se osnovao naš centar i da ćemo održati kratku prezentaciju na Cvjetnom trgu. Nitko nije došao. Niti jedan jedini novinar. Shvatili smo par stvari, ne prolaze stvari koje nisu atraktivne, anonimci se moraju dodatno truditi, ime nam je u kurcu i dopisi medijima trebaju biti kratki, sažeti i provokativni. Taj centar smo batalili pa smo ostali na pojmu “prava životinja” i razmišljali je li bolje “životinjska prava”. Kod nas se taj pojam nikada prije toga nije koristio pa “životinjska prava” zvuči loše, a “prava životinja” je nešto što bi u našem društvu neki bleso teško mogao povezati sa životinjskim pravima nego prije s nekom životinjom koja nije umjetna. Vrtjeli smo se u krug i na kraju se složili oko imena Ljudi za prava životinja. Pljus! Idemo s tim i gotovo. Da ne kompliciramo. Dobro, svi su za, možemo početi osnivačku skupštinu. Našli smo se u našem podrumu, krenulo je sastančenje i tad sam shvatio da ako smo ikada imali neke iluzije da bi to moglo uspjeti tada je to bio prvi put da su te iluzije pale u vodu. Ono, dva Hrvate tri stranke, dva vegana – šesnaest inicijativa od koji su sve u sukobu jedna s drugom, nekad čak ista osoba zastupa dvije suprotstavljane opcije. Kaos totalni. Barska tučnjava gdje se tuku svi sa svima ima više smisla i logike od ovoga. Nismo se mogli složiti niti oko jedne točke.

Odjednom, svi oni ljudi koji su jedva dočekali da se upoznaju, koji nisu znali da postoje istomišljenici, koji su jedni druge požurivali da osnuju udrugu kako bi postali aktivni sada se nisu mogli složiti niti oko jedne točke. Ovima nije valjalo ovo, onima ono. Kolega je napravio prijedlog logo oznake za udrugu što su bili majmunska i ljudska ruka koje se rukuju. Tu je skoro šora izbila. Da kakvo rukovanje… pa to je ljudska gesta i životinje se ne rukuju. Pa mi putem našeg loga namećemo životinjama dominaciju već na samom početku. Zašto bi se one nama morale prilagoditi, ne bismo li mi trebali pozdravljati njih onako kako to one rade. Mogli smo staviti šnjofanje guzice na logo, ali ne bi ni to prošlo jer valjda ima neka životinja koja nema guzicu. Uglavnom, dobili smo novi prijedlog – zeca u trku. Nešto kao PETA, krađa je očita, ali bilo je jednostavnije. Zec se jede, dere mu se krzno, lovi ga se, rade se pokusi na njemu, trči u trkama, ljubimac je, siroče je najebo na toliko strana pa simbolizira sve ono što ćemo mi imati u svom programu. I radi ono što zečevi rade – trči na sve četiri. Super. Može novi logo, kvalitetno potrošenih pet dana je iza nas. Sljedeća točka je nešto opet debilno i tu je već trajalo par tjedana to prekenjavanje oko Statuta. Tu ja malo izgubim živce i velim da trošimo vrijeme na gluposti i da nitko nikada nigdje neće pročitati taj Statut, a mi analiziramo svaku riječ. Ne! Mora se Statut napisati dobro jer ako se pojavi netko tko će to ikada pročitati (nikada nitko nije, niti neće) mora biti točan. Dobro, ajde daj još malo taj jebeni Statut da još par tjedana da ih potratimo. Jer zašto bismo radili nešto korisno?!? Može. Ali bio sam strpljiv i na kraju smo stvarno uspjeli. Napravili smo Statut udruge. E, sad treba izabrati predsjednika. Idemo na Hrvoja, ja sam predložio vodim udrugu jer sam sve pokrenuo i već sad ju vodim, ali on neka svojim imenom i još važnije titulom te godinama predstavlja ozbiljniju figuru od klinca s dredloksima starog 20 godina.

Tri tjedna nakon što budući predsjednik nije potpisao Statut koji sam danima pisao i nosio okolo na razne potvrde malo sam izgubio živce. Kad sam dobio poruku da ipak još nešto treba mijenjati u Statutu bio je kraj. Znao sam da su mi uteg oko vrata. Rekao sam im da mogu slobodno koristiti prostorije, ali da ja ne mogu biti dio toga. Smijali su mi se jer je njih bilo puno i bili su svi “jako sposobni”, a ja sam bio sam. No, ja sam par dana kasnije osnovao novu udrugu, pozvao par ljudi i nije nas bilo dosta. Bilo nas je 7 (s mojom curom) a trebalo nas je biti 10. Bili su Luka, Šime i još par ljudi koliko se sjećam, ali nije nas bilo dosta. Mislim da je bila i Lukina žena i sestra tamo. Zvao sam par dobrih prijatelja da mi ulete s potpisom i uletjeli su bez puno pitanja. Bilo nas je 10. Otišao sam prijaviti to. I dalje su mi se ovi ostali smijali, a Luka nagovarao da idemo svi skupa jer nisam imao dovoljno ljudi ni da osnujem udrugu. Imao sam zbilja malo godina i nisam imao nikakvo iskustvo ni životno ni bilo koje. ali mogao sam nanjušiti ekipu koja će nas vući dolje. Znao sam da su bolesno tkivo koje se mora odrezati. Jednostavno su bili štetni. Nisu nam trebali. Bolje smo, brže i kvalitetnije radili bez njih. Oni su se nastavili okupljati i sastančiti. Uskoro je par njihovih došlo do nas i reklo da su im naporni sastanci na kojima se ništa ne događa, a i da se sve rjeđe vide, a i planiraju neku glupu akciju. Prijavili su udrugu i sad se sve čekalo.

Cirkuse, druže stari, dođi tatici!
Rekao sam da je vrijeme da pokrenemo akciju. Dosta je bilo zajebancije. Bili smo nabrijani… teško je bilo opisati, kao borci u ringu, jedva smo čekali da krene meč. Imali smo viška želje i volje. Taman je opet bio moj stari prijatelj cirkus u gradu. Idealno, već su nam mušterije. Otišli smo ispred cirkusa i napravili kratki prosvjed dok su ljudi ulazili na predstavu. Ja, moja tadašnja cura (ista ona koja je trebala doći na koncert tako da smo se ipak uspjeli spetljati), Luka i njegova supruga, Lukina sestra i Šime. Nas 6. Otprilike osnivačka skupština udruge… Transparente smo napravili od komada kartona i neke stare farbe. Došli su mediji i stavili nas na zadnju stranu. Za dva dana me zvala ona urednica najčitanijeg lista koja me prije proglasila teroristom i pitala kad imamo nešto sljedeće jer telefoni ne prestaju zvoniti, ljudi zovu zbog nas. To je bilo to! Krenulo je! Ponijelo nas je luđački. Radili smo svaka dva dana neke performanse, akcije, prosvjede, predavanja… Bio sam na svim televizijama, svim emisijama, svim radijima, novinama… nema gdje nas nisu zvali, rasturali smo. Cirkus je nekoliko tjedana skratio gostovanje jer su ljudi odbili ići zbog toga što ovi muče životinje. Poslije više nikada nisu ni dolazili, bilo je par nekih drugih cirkusa, ali ovi su trajno odustali. Ponovno su se javili neki da se spojim s Ljudima za prava životinja, da trebam ostati s većom grupom koja “ima iskustva”, ima brojke, ima znanje, ima ovo, ima ono, prijatelji su me nagovarali da se smirim, Luka kumio da je to bolje, ali osjećaj mi je govorio da su mi uteg oko vrata. Rekao sam da idemo sami jer je bolje dok sami odlučujemo nego da nas oni razmute svojom neodlučnošću i da razvodne sve naše fokusirane akcije, svjesno sam to odlučio i radio za cijelu grupu, radio sam deset puta više da nadoknadim brojke, ali radio sam onako kako sam htio raditi i kako je trebalo raditi. Smijali su mi se opet. Govorili da neće uspjeti.

Par mjeseci kasnije Ljudi za prava životinja su jednostavno nestali, raspali se i nitko od njih više nikada nije ništa napravio. Barem ja nisam ništa primijetio. Prestali su dolaziti u naš podrum, a zamijenili su ih razni drugi ljudi koji su dolazili nama. Godinama smo skupljali ljude dok nismo postali snaga. Skupili smo tisuće članova. Odjednom smo se upleli u neka ozbiljna sranja. Počeli su se javljati ljudi i govorili nam što se negdje događa i što se treba napraviti. Odjednom smo sudjelovali u ozbiljnim odlukama o zabrani lova u parku prirode, uveli smo veganske obroke u javne institucije, nešto što smo u Kolektivu Obrana istine napravili samo za studentske menze. Jednom sam poslao poruku emisiji Zovi, samo zovi na OTV-u i požalio se da studenti vegetarijanci nemaju mogućnosti jesti vegetarijansku hranu, a da nas uprava ignorira unatoč tome što smo napravili ankete, istraživanja i ponudili primjere jelovnika. Ovi su s kamerom uletjeli ministru i rokali da kao koji kurac diskriminira ekipu, ovaj se zasro i za par dana je bio vegetarijanski meni u menzama. Nije sad bio nešto, često su bila jaja i blitva, dakle ni vegansko ni baš neki meni, ali probilo se to i uskoro je postao kvalitetniji. Vau! Skužili smo kako je lako nešto napraviti. Ubrzo smo shvatili da smo moćni. Pokrenuli smo kampanju u kojoj smo tražili sve udruge diljem svijeta da maltretiraju naše urede vlade i predsjednika te da u svojim zemljama pokrenu kampanju protiv ulaska Hrvatske u EU dok ne uvede zakon o dobrobiti životinja. Ekipa se fakat uključila, jebali smo ih u mozak. Slali bi im fakseve na kojima bi na svakom papiru bilo jedno slovo. Zakrčili smo im sve linije do te mjere da su popizdili, nazvali nas i pitali da dođemo do njih. Posudio sam odijelo, dreadlockse sam već tad odrezao i došao sam u ured predsjednika. Tad je bio Mesić Steva. Pitali su me jesam li normalan i što to radimo, blokiramo ulazak Hrvatske u EU. Apelirali su na neke domoljubne osjećaje, kužio sam da igraju igru, tada da su mi nokte čupali me nisu mogli uplašiti, osjećao sam se nepobjedivo, lagano sam rekao da nećemo stati. Pitali su me što želim, rekao sam da želim Zakon o dobrobiti životinja. Vidio sam da se i oni smijulje, kao što ćeš ti mali… rekli su “može” bez razmišljanja. Ja sam isto rekao “može”. Rekli su da ga napišem i pošaljem, sto posto uvjereni da je ovo zadnji put da me vide i čuju.

Bio je to petak ujutro. Došao sam doma, skinuo posuđeno odijelo i sjeo pred komp. Napisao sam prijedlog zakona do kraja te večeri, kasno poslije ponoći. Nisam ustajao od stola, dio sam prepisao iz njemačkog zakona, dio smo već prije imali u planu, ali utipkao sam i izmislio većinu. Nisam spremio dokument, a nije bilo automatskog savea i izgubio sam sve. Osjećao sam se izgubljeno i poraženo, ali nisam više mogao ni sjediti ni gledati u komp i otišao sam spavati frustriran i lud. Ujutro sam ustao i po sjećanju pisao članak po članak dok ga nisam ponovno napisao. Bilo je užasno naporno to sve pisati drugi put u dva dana, ali dovršio sam, sejvao ovaj put i tu večer spavao snom pravednika. U ponedjeljak su dobili prijedlog zakona i vilice su im popadale. Nisu više imali izbora. Par mjeseci kasnije zakon je izglasavan u Saboru. Danas je u Ustavu Republike Hrvatske nešto što sam ja doma tipkao kasno u noć na starom kompu, a udruga koju sam osnovao skupa s još 6 ljudi i koju sam godinama vodio je Prijatelji životinja.

Kasnije mi je onaj Luka s kojim sam bio prijatelj godinama smjestio pušku da nikad nisam ni razlog saznao, ali neka mu, ja sam se našao u nekim drugim vodama pa mi je čak i drago zato što je to napravio. No, poanta ove maltretaže od teksta je ta da nisu bitne ni brojke ni nečije iskustvo ako te time guše, ako se ti moraš prilagođavati onima koji ili rade drugačije od tebe ili si nameću ograničenja, a koja su im možda i nametnuta već sama po sebi, ako možeš sam više napraviti više od grupe onda ti je grupa uteg oko vrata. Pogotovo ako se grupa nema namjeru mijenjati te svjesno ili nesvjesno sabotiraju sve normalne pokušaje da se nešto pokrene. Jednostavno nekad treba odletjeti iz gnijezda ma koliko god gnijezdo sigurno i ugodno bilo. Trenutno mi se događa nešto slično kao tada, samo što sada nemam toliko entuzijazma, a imam 20 godina i tolko kila više nego onda pa malo razmišljam o svemu. A i fakat moram prestati gledati te motivacijske videe na Facebooku, motiviraju me na pogrešne stvari, motivacijsku poruku neću nikada uspjeti sročiti…

Zadnjih 10 godina bavi se stand-up komedijom i jedan je od osnivača kluba Studio i Podcasta Velebit.
Vodi emisiju pod nazivom Dnevni SHOWinist.

BEZ KOMENTARA

Odgovori: