Zašto mi ponekad aktivisti smetaju više od mesoždera?

Zašto mi ponekad aktivisti smetaju više od mesoždera?

0 27676
Mato Kutlić: "...svu ljubav davati čovjeku. Naravno, i ostalim životinjama."

“Apsolutni čistunci bi trebali živjeti u pećini. Bilo tko upoznat s patnjama životinja, a posjeduje tračak nade da bi se mogla smanjiti ta patnja ne može zauzeti poziciju koja je sve ili ništa. Moramo biti pragmatični. Jebeš principe!”
– Ingrid Newkirk, predsjednice PETA-e (organizacije za zaštitu životinja koja ubija zdrave životinje)

Mi, kao i Hitler koji je komadao Čehoslovačku radi dobrobiti Čehoslovaka, a i daleko prije njega i nas, J. S. Mill, koji je engleska osvajanja opisivao djelovanjem u korist urođenika barbara, svoje postupke – kastracije, sterilizacije i sustavna zatočavanja – pravdamo boljitkom koji ti postupci donose životinjama.

Čvorcima što u mozgu manjem od mojega nokta, uza sve ostalo memoriraju i lokacije tisuće oraha spremljenih ujesen za gladnu zimu. Patkama koje bolje od kompasa azimut odrede i štakorima koji osjete propast pa daju petama vjetra.

.

Autor: Mato Kutlić

.

Puž golać na padini – Radikalni aktivizam i intelektualna samoobrana

ZAŠTO MI, PONEKAD, AKTIVISTI SMETAJU VIŠE OD MESOŽDERA?

Ako izdaješ knjigu – probaj ju izdati kako valja. Možda nećeš uspjeti, možda izbor neće biti u skladu s vremenom i prilikama, prijevod dovoljno dobar ili lektor dovoljno angažiran, a i tiskare su čudna mjesta sa svojim svojeglavim zakonima. No ako planiraš izdati knjigu sa svakim drugim poglavljem izvornika, jer, eto, tebi se čini da su priče nepovezane i da je tako bolje – usrat ćeš i šefa i stanicu. Kako bijaše s izdanjem “Golaća na “urvini” u ediciji Kentaur, Prosveta, davne sedamdeset i devete, tako jeste s hordama novih aktivista za takozvana prava životinja danas – drže se polovice priče, lakše im je.

Radikalni stavovi nas neće nikamo odvesti, čujem svaki dan. A dobar je dan kad to čujem samo jednom. Radikalno se gotovo isključivo smatra lošim, a tu tendenciju predobro sublimira izjava Ingrid Newkirk, predsjednice PETA-e. “Apsolutni čistunci bi trebali živjeti u pećini. Bilo tko upoznat s patnjama životinja, a posjeduje tračak nade da bi se mogla smanjiti ta patnja ne može zauzeti poziciju koja je sve ili ništa. Moramo biti pragmatični. Jebeš principe!”, veli ona. Naravno, ta/j bilo tko tko je iole svjestan svijeta i svojih grešaka u njemu mora samome sebi iskonstruirati sasvim novi svijet, sa svojim pravilima i nadama, da bi uopće opstao u košmaru. Tako si Ingrid, a ona je samo personifikacija općeprihvaćenih ljudskih zabluda, opravdava ubijanje životinja od strane organizacije koju predvodi, životinja koje bi trebala “spašavati”, a to je tek jedan od zločina koje radi. Dakle, što je to princip, što je to radikalno? Ono što proistječe iz korijena, osnove, izvornika, ono što seže za osnovnim principima, esencijom. Čak se i u kurvi svih kurvi taj termin koristi za opis suprotnog od konzervativnog, za stavove i akcije daleko izvan “norme”. Dakle, živimo u svijetu u kojem “norma” postaje bolja od boljeg, a bolje – radikalno – čak i kad je iskonski dobro, nekom neobjašnjivom preobrazbom postaje zlo. Radikalno pomaže, radikalno se trudi, radikalno voli – zlo i naopako! Kao zombiji buljimo u Sjevernjaču i ruku uprtih u zid pokušavamo koračati prema cilju, no zid je tu s ciljem da nas zaustavi, da nas spasi od spoznaje i da nam sačuva mir, a svaki intelektualni ili praktični iskorak s ciljem zaobilaska zida i stvarnog pomaka ka sjeveru proglašavamo “radikalnim”, da ne bi mijenjali lako za teško, bez obzira na to što je ispravno a što ne.

Intelektualna samoobrana je tek vježbanje sebe u postavljanju očiglednih pitanja, veli Chomsky. Očigledno pitanje, kada pričamo o “borbi za prava životinja” bi bilo: za što se mi to, dođavola, uopće borimo? Za dobrobit životinja, za smanjenje patnje? Ako je odista tako, “borci za prava životinja” su i polusvijet poput Graham Hilla, lika koji samog sebe definira kao “weekday vegetarian”, i koji ne vidi razliku između jabuke i komada leša na stolu, sve dok nisu samo komadi leša u pitanju. Jer teško mu je održati i “vegetarijansku dijetu”, te je nakon godina pokušavanja i odustajanja našao način da ipak smanji patnju i jede dobro, i sada djelomičnim vegetarijanstvom daje obol smanjenju emisije stakleničkih plinova. Da nije tako, morao bi se vratiti u pećinu ili odustati.

Dakle, zašto mi, ponekad, aktivisti smetaju više od mesoždera? Budimo dosljedni, bar, koliko nam fizika dozvoljava. Poete u nama, kada se govori o postepenom/laganom ili kvantnom/teškom (sic!) prelasku na veganstvo, primijetili bi da nitko ne gleda na to koliko je teško popeti se na planinu – penjemo se radi užitka, radi onog divnog osjećaja pri pogledu na prostranstvo pod nama, radi uzburkane krvi, ili, neki, radi zgodnih suputnika. Ne supatnika, iako se patimo.

Tu, s jedne strane krajnosti, imamo to zanemarivanje ispravnog i lijepog. Govorimo o jednakosti, o istom aršinu za sve, a sami ga se, zbog lakoće drugačijeg pristupa, ne pridržavamo. No, zapitajmo se na trenutak: da socijalni radnik okorjelom zlostavljaču u obitelji, koji svake subote tuče djecu a radnim danima partnera, predloži da za početak partnera tuče subotom a djecu svakog prvog – spalili bi ga na lomači. Ne zato što bi takvim djelovanjem zlosilje evidentno bilo smanjeno, svoju gnjev bi iskazali zbog neispravnosti takvog pristupa, zbog temeljne promašenosti i, ne tako nebitno, zbog iskonskog straha da bi se taj princip mogao primijeniti na nas. No, nimalo nam ne smeta takav pristup kada se radi o “njima”. Dobro je da se ljudima promovira vegetarijanstvo, da se izbjegavaju “radikalni” potezi, jer svatko od nas ima svoj put, i svaki put ka smanjenju “njihove” patnje je u redu. Izgledniji je, velimo, i to je dovoljno. Naravno – dovoljno je jer se ne radi o našoj koži. I o našem mlijeku, medu i free range bio jajima.

S druge strane, da se opet dohvatim Noama, imamo neizbježni plašt dobrohotnosti kojim je obavijen svaki imperijalni sustav, svaka racionalizacija nasilja u bilo kojoj dominaciji, od agresija radi prisvajanja resursa, preko patrijarhalnih obitelji, pa do sustavnog narušavanja tjelesnog i emotivnog integriteta osoba za koje se “aktivisti za prava životinja” i bore – u suprotnom se suočavamo s moralnim rasapom. Mi, kao i Hitler koji je komadao Čehoslovačku radi dobrobiti Čehoslovaka, a i daleko prije njega i nas, J. S. Mill, koji je engleska osvajanja opisivao djelovanjem u korist urođenika barbara, svoje postupke – kastracije, sterilizacije i sustavna zatočavanja – pravdamo boljitkom koji ti postupci donose životinjama. No nikada ne pitamo njih – jer one ne znaju, za razliku od nas. Mi znamo, samo nam se, eto, potkrala greška pa smo zato ovdje gdje jesmo, na dnu dna. Ali sad ćemo to ispraviti. Njihovom kastracijom i sterilizacijom – ne našom.

Ostavimo ih, pobogu, na miru, i zagovarajmo ideale. Dovoljno je što nam spomenuta fizika mrsi planove, ne moramo i formule imati pogrešne. Ovako samo uludo trošimo i vrijeme i snagu, i svima je eksponencijalno gore. Nama, jer nikada nećemo doseći ideale ako ganjamo polovičnosti, a njima jer – umjesto da ih spašavamo – surađujmo s “neprijateljem”. A neprijatelj – to smo mi svi.

Proučavali su mnogi prirodoslovci, biolozi, etolozi i ini, životinje odvajkada, a ja se za njima čudom čudim tim silnim stvorovima. Čvorcima što u mozgu manjem od mojega nokta, uza sve ostalo memoriraju i lokacije tisuće oraha spremljenih ujesen za gladnu zimu. Patkama koje bolje od kompasa azimut odrede i štakorima koji osjete propast pa daju petama vjetra. Proučavali su, proučavaju i danas, ali ni oni, ni ja, jadan, za njima, čovjeka – tu najčudniju životinju – nikako da shvatimo. Stvoren je on za nešto više, znam. Negdje duboko u njemu, pod debelim slojem prašine i smotan u nekom neusputnom kutku, čami Klimtov Poljubac, a on uporno poseže za slikama napirlitanih silikonskih nakaza pod svjetlima reflektora. Nikako da shvati, nikako da se orijentira, da, unatoč strahu, zakorači pravim putem, čak i kad se čini nemogućim za prijeći. I da ne vjeruje pravcu na kojem se nalazi, nego znanju da pravac pronađe, jer i puka Slučajnost nas, uz malu pomoć sestre Ironije, na pravi put navede, nakratko, no samo znanje nas, unatoč zloj braći i malo manje zlim sestrama, na pravom putu može i održati. No, vjerujem u njega – iako ljude i ne volim previše. Možda baš to i jeste put: kao neprijatelj ljudi – svu ljubav davati čovjeku.
Naravno, i ostalim životinjama.

Preuzeto sa: http://homo-gestalt.info/m/puz-golac-na-padini-radikalni-aktivizam-i-intelektualna-samoobrana/

Gustav Klimt - Poljubac

Gustav Klimt – Poljubac

BEZ KOMENTARA

Odgovori: