Tekst koji je jučer objavljen na stranicama EOM-a (Ethical Omnivore Movement – Pokret etičkog svejedstva) i ispod njega osvrt Marije Zrnić:
Zamislite svijet u kojem su svi na biljnoj prehrani. Zamislite sustav uzgoja biljaka s nula umrlih životinja. Zamislite „utopiju“ u kojoj ne postoje pripitomljene životinje jer nema potrebe za njima kada postoje tvornice za proizvodnju dodataka prehrani kako bi se nadomjestio nedostatak hranjivih sastojaka.
Zasigurno, to je konačni san vegana i da, on postoji.
Ne tražite dalje od Almerije.
Ovo je Almeria u Španjolskoj, gdje su ogromne površine zemlje pretvorene u more plastike, monokulturu biljaka lišenu bilo kakvog životinjskog života.
Kad nema životinja, nema smrtnosti životinja. Ne postoji ni jedan ekološki ciklus i gotovo nulta sekvestracija ugljika. Veganima je takvo mjesto možda njihov krajnji san. Za mene je to jedna od najvećih ekoloških katastrofa u posljednje vrijeme. Ne mogu zamisliti što će se dogoditi ako cijeli svijet postane veganski… 😓
U svijetu svejeda postoji trava, insekti, ptice, zečevi, ovce, svinje, magarci, krave i ljudi. U svijetu vegana postoje samo biljke, tvornice, plastika i vegani.
Uvijek ću ostati ‘etični’ svejed.
BeyondVegann
~ Milton Ye
https:geographyfieldworkrk.coCostadelPolythenene.htm
https://en.m.wikipedia.org/wiki/Intensive_farming_in_Almer%CADaDa
Napisala: Marija Zrnić, mag. ing. agr., tajnica Oslobođenja životinja
Mislim da je za razvoj vlastite ideje bitno slušati kritike neistomišljenika i da su tzv. “etički svejedi” na dobrom tragu kada prozivaju današnje vegane. Pritom ne mislim na besmislice poput one o nedostatnosti veganske prehrane koja je bezbroj puta opovrgnuta kao netočna, već o tome da se veganstvo predstavlja kao etički nadmoćan način života, a vegani nerijetko kupuju i time podržavaju industrijski proizvedenu hranu koja je na mnogim razinama štetna.
Industrijski je pristup vidljiv i u proizvodnji sirovina i gotovih proizvoda u cijelom svijetu. Biljke su najčešće proizvedene uz oranje tla teškom mehanizacijom, korištenje polietilenske folije za pokrivanje tla i/ili primjenu pesticida u nepreglednim poljima jedne biljne kulture. Tako uzgojene namirnice potom su prevezene u neku zemlju gdje su ili ponovno pakirane (i nerijetko obilježene da potiču iz zemlje gdje su pakirane) ili prerađene u konačni proizvod, pri čemu namirnice prijeđu tisuće kilometara. Kriterij je što jeftinija ulazna sirovina, što podrazumijeva da se brojni sastojci dobavljaju iz manje razvijenih zemalja po niskoj cijeni, a pritom pati okoliš (primjerice zbog krčenja šuma kako bi se stvorio prostor za nove plantaže), životinje (zbog uništavanja staništa i izravnog ubijanja kemikalijama ili mehanički) i ljudi (koji npr. primjenjuju otrovne kemikalije za „zaštitu“ biljaka i nisu pošteno ili uopće plaćeni za svoj posao). Tako do nas dolaze gotovi „veganski“ proizvodi kao što su veganski odresci pakirani najčešće po dva komada u jednokratnu plastičnu ambalažu. Ili pak rajčice uzgojene u Španjolskoj ispod beskrajnog plastičnog svoda, namočene pesticidima u nekoliko navrata i othranjene mineralnim gnojivima u steriliziranom tlu ili pak u kockama inertnog supstrata. Milijuni životinja su lišeni staništa kako bi ljudi stvorili plastičnu pustinju poput ove u Almeriji, milijuni su izravno ubijeni pesticidima, milijuni životinja i korisnih mikroorganizama koji žive u tlu ubijeni su zbog lošeg korištenja tla itd.
Izbjegavamo li zbilja izrabljivanje, smrt i patnju životinja koliko god je moguće jedući biljne namirnice proizvedene na taj način?
Nemojmo misliti da time što ne jedemo meso, mliječne proizvode, jaja i med automatski stvaramo bolji i pravedniji svijet. Mnogi od nas znaju da su ljudi često izrabljivani i trovani pesticidima kako bismo jeli čokolade, banane i ostale egzote, pili kave i ostale “veganske” namirnice, pa ih izbjegavamo ili rigorozno provjeravamo njihovo porijeklo. Ipak, kao da smo kolektivno nesvjesni razmjera ubijenih životinja na putu od polja do naočigled veganske brokule ili rajčice na našem tanjuru.
Ono što smatramo pod ekološkom poljoprivredom današnjice, kada se radi o masovnoj proizvodnji, često se minimalno razlikuje od konvencionalne i često se svodi na odabir drugačijeg pesticida s popisa dozvoljenih posebnim pravilnikom. U ishodu, sasvim je svejedno je li životinja ubijena sintetskim insekticidom ili aktivnom tvari koja je izolirana iz biljke. Ideja je ista – ljudi određuju da je nekih životinja previše i da ih se mora ubiti kako bi se osigurala ljudska novčana dobrobit.
I sama živim u stanu u gradu i iz nužde i/ili nemara prečesto jedem biljnu hranu iz supermarketa pa želim naglasiti da ovo ne pišem kako bih prikazala vegansku prehranu kao nešto nedostižno i jako teško ili kako bih relativizirala golemu patnju životinja koje ljudi uzgajaju za hranu, nego zato što mislim da moramo podići ljestvicu suosjećanja na višu razinu i početi uzgajati hranu na istinski veganski način.
Nije dovoljno da su namirnice biljnog porijekla (ili gljive). Bitno je i na koji način i gdje su uzgojene, ako želimo bolji svijet za sve životinje. Duboko sam uvjerena da je moguća isplativa regenerativna poljoprivreda koja pruža stanište raznolikim životinjama i nije utemeljena na njihovom izrabljivanju, brine za najbitniji poljoprivredni resurs – tlo – i njegove stanovnike te zemljoradnicima omogućava pošten život. U međuvremenu, rasprava o ljudskom utjecaju i utjecaju poljoprivrede na okoliš svodi se na alternativne sustave uzgoja životinja i klimatski alarmizam koji kao jedini ispravan odgovor nudi zadovoljavanje kriterija da je ugljik u što većoj mjeri pohranjen u tlo, a u „slobodnom“ uzgoju, rotacijskoj ispaši i posljedičnom ubijanju životinja vidi sredstvo i nusproizvode postizanja tog cilja. Time što mi vegani pristajemo na širenje propagande o „veganskoj prehrani“ kao samom po sebi najodrživijem načinu prehrane za planet, a ne razvijamo pritom jednakim žarom veganske modele proizvodnje i trgovine hranom te novčano podupiremo degenerativne poljoprivredne prakse, osim što činimo velik etički propust, propuštamo i priliku za reformu cjelokupnog prehrambenog sustava koji bi mogao biti dobar za sve i pravedan, a ne samo bolji od užasnog.
Jasno mi je da se ništa od toga neće dogoditi preko noći, a možda čak ni za mog života. U međuvremenu, svatko od nas po savjesti zna što i koliko može učiniti da doprinese svijetu bez namjernog ubijanja i izrabljivanja životinja i da okoliš ostavimo u boljem stanju nego što smo ga zatekli. Među ostalim, osim što namjeravam i dalje čitati i pisati o ovim temama, u proljeće pokrećem manji vrt u okolici Zagreba (Velika Mlaka) u kojem namjeravam uzgajati povrće i voće bez namjernog ubijanja životinja. Hoće li mi se tko pridružiti?
Marija Zrnić … i ja bih rado pokušala ovdje u Vrbovcu kraj Daruvara, u našoj plodnoj i iseljenoj Slavoniji … ali ne mogu sama, osobito sada nakon što mi se desilo to da mi je 30.12.2019. izgorjela kuća … vrt i voćnjak, Bogu hvala, su ostali netaknuti od požara.
A da se povežemo i na proljeće pokušamo nešto zajedno?