Vedran Romac: “Bik Jerry je probio dvije ograde, imao je muda (testosteron) + adrenalin + pola tone mišića i, buraz, nećeš me klat’, a mi mu odjednom, arogantno, dajemo pravo da živi.”

Vedran Romac: “Bik Jerry je probio dvije ograde, imao je muda (testosteron) + adrenalin + pola tone mišića i, buraz, nećeš me klat’, a mi mu odjednom, arogantno, dajemo pravo da živi.”

1 208

Napisao: Vedran Romac

Kada je Jerry pobjegao, probio je još jednu ogradu, osim ograde klaonice. Ta ograda je ona koju mi ljudi postavljamo prema životinjama i koja nas štiti od najvećeg apsurda, a to je da itekako možemo vidjeti životinje kao osobe (individue), ali si to ne možemo priuštiti jer ih onda ne bi mogli mučiti i ubijati.

Čemu ta ograda služi onda? Štiti nas od vlastite empatije. To je cijena koju plaćamo za to da bi i dalje ostajali unutar normi kolektiva. Tako možemo i dalje biti socijalizirani te slijediti jednu plemensku normu. Mijenjati ih je neugodno, izuzetno neugodno, jer ćeš prvo biti osuđen i odbačen od plemena / kolektiva.

Također, mijenjati ih podrazumijeva vlastitu usmjerenosti, posvećenost, disciplinu i vjeru. I energiju za to. A nekako, hmmm, k’o da mi se čini da to i nije baš toliko popularno.

I tako mi ni ne gledamo te životinje. I probije se jedan Jerry. Što je nama Jerry pokazao? Da je osoba. Što još? Da ima volju, da je hrabar. Jerry je odjednom postao faca. Jednim činom je zahvatio u hamper onih vrijednosti koje toliko veličamo među sobom. I mi mu odjednom, arogantno, dajemo pravo da živi. On je SuperJerry. On to zaslužuje. Za razliku od milijuna njih koji, kao, tupo stoje u redovima. Njemu je, kao, stalo. A njima, ah, i nije toliko.

1944. Auschwitz, bilo koji dan: dolazi transport iz Poljske. Istovara se 2000 ljudi. Prima ih cca. 100 stražara. Nitko ne bježi. Djeca vrište, majke zapomažu, muškarci boga mole da idu u onu tamo kolonu, gdje nisu ovi prvi, plus starci i bolesni. Nikom se ne živi? Osim ovom jednom koji je krenuo bježati naslijepo? Pa je ubijen tu odmah, na licu mjesta, za primjer drugima? Nikom drugom? Aaaahhh, pa onda nema veze… Tjeraj to, ‘ajde…

Izuzetno je neugodno priznati ono što znamo – da svi žele živjeti. Još je neugodnije razmišljati o tome da je vrijednost života određena vlastitom željom tog života da opstane, a ne tvojom procjenom o njemu. Priznanje je pad jedne domine koja sruši sljedeću. To je neugodno.

Jerry je bježao jer je imao muda. Doslovce. Ona proizvode testosteron. Testosteron, plus adrenalin, plus pola tone mišićne mase i, buraz, nećeš me klat’ samo tako. I tadadadaaa! – ide blagoslov naše milosti.

A gle ovo skvičavo prase! Onu šepavu kravu što joj se vime objesilo! Gle ove janjce što bleje! A vidi tamo one očerupane kokoši! Ma daaaaj… Tjeraj to…

Jerry je imao muda pa je pobjegao.
U ovom svijetu treba imat’ muda.
Imamo li ih mi – da ga promijenimo?
Za sebe i druge…

1 KOMENTAR

  1. Isusek, Isusek, hoće li veganoidi ikada prestati s tim potpuno neutemeljenim usporedbama s Auschwitzom?
    Osim što je ono što se događa ne-ljudima u neopisivom nesrazmjeru s onim što se događalo ljudima u tim logorima, i na taj način UMANJUJE strahote NE-ljudi, ta silna pretjerivanja da bi se došlo do kakve-takve poveznice… Nije to Vedranova mana, on samo nasjeda na plasirane priče, ali dobro je daimamo sačuvanih dokumenata i matematiku.

    A da ne spominjemo ovo s mudima. I testosteronom, jednim od najvažnijih hormona kod ljudi, bikova, ali i pasa i mačaka. I ne, ne samo važnim za bježanje. Važnim i za rast i razvoj skeletona, za balans ostalih hormona, za sve. Ali nema veze. Mace i kuce ionako ne kolju mesožderi, pa ne trebaju bježati od njih…

    Ali trebaju od “nas”…

Odgovori: