O tribini: “Za bolji Zakon o zaštiti životinja”

Kontinuirani šum u komunikaciji s javnošću. Ako tražimo samo zabranu uzgoja činčila i svih drugih životinja za krzno, znači li to da se slažemo s nastavkom uzgoja činčila i ostalih životinja za “meso” ili za eksperimentiranje na njima? Ako tražimo samo zabranu utrka pasa, znači li to da se slažemo s utrkama konja? Ako tražimo samo zabranu kupiranja “lovačkih” pasa, znači li to da se slažemo s kupiranjem svih ostalih pasa? itd. Naravno da ovakva nedosljednost i nelogičnost izaziva zbunjenost ili podozrivost većine građana.

Autor: Gordan Nogić

Lokalno gašenje sveprisutnog požara

Na tribini 8. rujna 2016. u Europskom domu u Zagrebu održala se javna rasprava o novom Zakon o zaštiti životinja. Nepravaški (op. ur.) aktivisti za zaštitu životinja koji su sudjelovali u organizaciji tribine u pregovorima za bolji Zakon vjerojatno su nastojali “progurati” neke stavke Zakona kojima bi se poboljšao status i neki uvjeti života nekih skupina životinja, a koje bi ujedno bile prihvatljive i “ostatku svijeta” tj. sudionicima prevladavajuće prakse, bilo vlasništva nad životinjama, bilo porobljavanja, izrabljivanja, mučenja i ubijanja životinja. U toj težnji gurala se npr. zabrana uzgoja “egzotičnih” životinja. Stekao se dojam da su se tribini među redove slušatelja uglavnom odazvali raznorazni uzgajivači životinja, pa su ovakvi prijedlozi, dakako, izazvali njihov revolt.

“Koji je razlog da se kastracija “kućnih životinja”, primarno pasa i mačaka, proglasi plemenitom metodom spašavanja života i ublažavanja patnje, s pozicije onih koji smatraju da su po pitanju osnovnih ljudskih prava ljudske i ne-ljudske životinje ravnopravne?” – Gordan Nogić

Od samih uzgajivača “egzotičnih” životinja moglo se čuti protivljenje takvom prijedlogu jer, kako navode, oni navedene životinje “ne uzgajaju da bi ih ubijali” i navodno imaju jako dobre uvjete za uzgoj koji su u usporedbi s uvjetima uzgoja nekih drugih porobljenih životinja relativno poželjni i za same životinje koje uzgajaju. Njihov je revolt donekle razumljiv, jer je, uvjetno rečeno, takav Zakon nepravedan. Naime, zašto bismo nesmetano uzgajali krave, kokoši i ostale domaće životinje izvrgavajući ih užasavajućim uvjetima uzgoja, na koncu ih likvidirajući bez ikakve pomisli da se čini nešto pogrešno, o riziku od izloženosti nekakvim zakonskim sankcijama onda da i ne govorimo, a s druge strane upravo “egzotične” životinje ne bismo smjeli uzgajati, jer smo se odlučili baš na tom području zalagati za prava životinja.

Ovakva je pozicija dosta zbunjujuća i reklo bi se “preko reda”, pa opravdano nailazi na revolt, možemo reći s obje strane, bez obzira na to što se mic po mic strategija “prihvatimo što možemo dobiti” čini razumljivom. Kako principijelno braniti prava životinja pred pobunjenim uzgajivačima ako se u startu ne predloži Zakon o potpunom oslobođenju svih životinja, posebno onih najugroženijih u industriji mesa, mlijeka i jaja, pa posljedično iz te pozicije braniti i blaže oblike porobljavanja životinja, ako oni to u praksi uistinu jesu (a mnogi i jesu)? Ili, slikovito rečeno, što bismo mislili o društvu u kojem su ubojstva ljudi redovna svakodnevna praksa i nisu zabranjena, ali je zato pogrešno parkiranje kažnjivo?

U čemu je toliki problem izravno se usredotočiti na konačan cilj?

Zakon bi svakako trebao sadržavati sljedeće osnove stavke:

• zabrana izlaganja životinja ekstremnim uvjetima nedostojnima života (industrijski uzgoj mesa, jaja, životinjskog mlijeka, eksperimenti na životinjama i slično)
• zabrana ubijanja životinja (uzgoj mesa, krzna, lov, gladijatorske borbe i sl.)
• zabrana mučenja, ozljeđivanja i osakaćivanja životinja (bičevanje, premlaćivanje, označavanje, rezanje organa i sl.)
• zabrana izrabljivanja životinja (vuča zaprežnih kola, nošenje tereta, utrke životinja i slično)
• zabrana zatvaranja životinja (kavezi, akvariji, štale, zoološki vrtovi, zabavni parkovi i slično)
• zabrana trgovanja živim životinjama (uzgoj domaćih životinja, kućnih ljubimaca za prodaju i sl.)
• zabrana vlasništva nad životinjama (držanje u posjedu kućnih ljubimaca, domaćih životinja i sl.)

Međutim, na tribini  “Za bolji Zakon o zaštiti životinja” moglo se razgovarati o nekim od sljedećih tema:

• Zabrana uzgoja činčila i svih drugih životinja za krzno
• Zabrana držanja i korištenja svih životinja u cirkusima
• Zabrana držanja životinja u ugostiteljskim objektima
• Zabrana trajnoga držanja pasa na lancu
• Zabrana utrka pasa
• Zabrana kupiranja “lovačkih” pasa
• Zabrana korištenja konja za izvlačenje drva iz šuma i sl.
• Ograničavanje uzgoja i prodaje egzotičnih životinja
• Obaveze jedinica lokalne samouprave (pružanje pomoći ozlijeđenim životinjama, skrb o napuštenim životinjama)
• Zabrana držanja dupina u zatočeništvu

Stoga se ne možemo ne zapitati:

• smiju li se uzgajati činčile i druge životinje za meso
• smije li se držati i koristiti životinje u štalama
• smije li se držati životinje u sportskim dvoranama
• smije li se držati mačku na lancu ili psa na uzici
• smiju li se utrkivati konji
• smiju li se kupirati “napušteni” psi
• smije li se koristiti bikove za izvlačenje drva iz šuma, za transport kestenja iz šuma ili npr. kukuruza iz polja
• smije li se neograničeno uzgajati i prodavati  pse i mačke
• smije li se, odnosno, hoće li biti obaveza, pružati pomoć ozlijeđenim i izmrcvarenim zbrinutim životinjama u mesnim, mliječnim i industrijama jaja
• smije li se držati foke u zatočeništvu

i tako dalje…

S lijeva na desno:
– mr. sc. Vesna Magličić, odvjetnica
– dr. vet. med. Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu
– Aleksandra Hampamer, predstavnica čakovečkog skloništa za životinje “Prijatelji”
– Luka Oman, predsjednik udruge “Prijatelji životinja”
– mr. sc. Branka Buković Šošić, dr. med. vet., voditeljica Odjela za zaštitu životinja u Upravi za veterinarstvo i sigurnost hrane pri Ministarstvu poljoprivrede

Popis tema o kojima su pristali razgovarati aktivisti za prava životinja pun je diskriminacijskih elemenata prema nekim vrstama koje se iz određenih razloga isključilo iz zakonskih prijedloga. Popis je također prepun obzira prema onima koji se zlostavljački odnose prema životinjama i koji pri tome ne primjećuju previše toga ili ništa spornog. Kako je moguće da je na tribini bio samo jedan aktivist koji je otvoreno rekao da se protivi svim vrstama zlostavljanja i porobljavanja životinja, dok se većina ljutila i na ove male, reklo bi se, upadljivo nedosljedne i diskriminatorne pomake, a cijenjeni govornici su se cjenkali po principu, ja tebi neću dirati krave, ti meni daj konje, ja tebi neću dirati meso, ti meni daj krzno i slično? U redu, jasno nam je da populacija mesojeda i uzgajivača životinja ima problem po pitanju prava životinja, jasno nam je i koji, međutim ovdje nešto ne štima i sa samom aktivističkom scenom.

Ne bi trebalo biti niti prestrog prema aktivistima koji, nadamo se, imaju najbolje namjere na putu ka oslobođenju životinja, međutim ove metode na koje pristaju možda i daju neki kratkoročni rezultat, ali dugoročno usporavaju željeni proces, jer one kojima se obraćaju tek djelomično senzibiliziraju za problem, ne bave se samom suštinom problema, a zbog svojih su diskriminacijskih elemenata na neki način i emocionalno nepodnošljive. Da se ne bi, dakle, bilo prestrogim, treba podržati svaki pozitivni korak u smjeru oslobođenja životinja, pa i gore navedene, ali ipak, potreban je glas znatno glasniji od ovog.

“Plemenitost” kastracije

Postoje li narodi na zemlji među kojima žive ljudi takvim životom nedostojnim čovjeka da bi bilo najbolje da ih se sterilizira, odnosno kastrira, kako bi se daljnja patnja zaustavila? Složit ćemo se da gotovo svaki narod nije pošteđen ovakvih pojava, pa rijetko gdje postoji praksa promoviranja sterilizacije i/ili kastracije izloženih skupina ljudi, iako je izvjesno da se, ako se društveni uvjeti bitno ne promjene, tim ljudima i njihovim potomcima u pravilu može predvidjeti jednako loša ili čak lošija budućnost. U nekim kulturama, ili primjerenije reći, režimima, postoji praksa steriliziranja određenih skupina ljudi, i to ćemo nazvati diskriminacijom i obespravljivanjem, u osnovi osakaćivanjem. Većinska javnosti se zgražava nad tim, inicijative i organizacije za zaštitu ljudskih prava označuju tu praksu monstruoznom i nakaradnom.

Koji je onda razlog da se kastracija “kućnih životinja”, primarno pasa i mačaka, proglasi plemenitom metodom spašavanja života i ublažavanja patnje, s pozicije onih koji smatraju da su po pitanju osnovnih ljudskih prava ljudske i ne-ljudske životinje ravnopravne?

Na tribini 8. rujna tekuće godine u Europskom domu aktivisti za zaštitu životinja koji su sudjelovali u organizaciji tribine izdvojili su nezanemarivo puno vremena kako bi objasnili “humanost” postupaka kastracije i/ili sterilizacije “domaćih” životinja. Samo zamislimo da to napravimo nekom narodu i masovno ih kastriramo odnosno steriliziramo i to proglasimo humanim. Ni mi ovdje ne živimo baš u nekom sjajnom društvu, nije nam drago vidjeti pijance, ovisnike, beskućnike, osiromašene… pa opet te probleme ne rješavamo, i to sustavno, izlaganjem postupku kastracije i/ili sterilizacije (iako postoje i takve inicijative protunatalista i protupopulista koje javno na društvenim mrežama zagovaraju prisilnu masovnu kastraciju svih ljudi ili još nedosljednije, samo nekih skupina ljudi, op. ur.). Zašto onda to raditi životinjama i predlagati takve članke Zakona, ne za bubamare, ne za pauke, ne za vinske mušice, ne za kokoši, ovce i koze, nego eto baš za pse, mačke, kuniće…? I zašto onda opet tako diskriminacijski?

Ako su aktivisti pristupili s puno obzira prema populaciji zlostavljača i/ili sudionika u zlostavljanju životinja predlažući gore prvonavedene, djelomične, ali ipak poželjne načine odnosa prema nekim skupinama životinja u nekim specifičnim okolnostima, u ovom slučaju prihvatili su i zlostavljačku metodu postupanja prema životinjama, a ta se metoda svrstava u ozljeđivanje i trajno osakaćivanje životinja. Zašto? Zato što je nerealno drugo rješenje?

Realnost ili nerealnost nekog očekivanja treba mjeriti u vremenu. Što je nerealno danas, realno je sutra. Bitno je primarno odrediti ono što je ispravno, a onda raditi na tome i odrediti u kojem je vremenu i kojim putem to optimalno provesti u djelo. Je li nekome možda palo na pamet da se sustavno i aktivno radi na osiguravanju boljih uvjeta za izložene životinje, stvaranje prirodnijeg okoliša za njihov život i da se energija, sredstva i novac usmjere ka tome, umjesto da se puni budžet veterinara koji provode navodno plemenitu sterilizaciju?

Očito da nam je potreban aktivizam bolji od ovog.

Među posjetiteljima tribine je nažalost bilo puno uzgajivača životinja, a gotovo ništa vegana i animalističkih pravaša / osloboditelja (abolicionista).