Piše: Martina Culej
Kada govorimo o pravima životinja, na što se mnogi vegani pozivaju, kao i oni koji nisu vegani, ali su na veganskoj prehrani, razmislimo zašto si ljudi daju za pravo odlučivati koja će prava priznati životinjama, a koja prava će kršiti?
Često se prisilna kastracija ističe i slavi kao civilizacijsko dostignuće u brizi o životinjama, no zapravo je sam čin kastracije usmjeren protiv samo određenih vrsta životinja koje su ljudi odlučili zaštititi od samog života. Mislite li da je kastracija opravdana kod ljudskih životinja zato što postoji šansa da će neke djevojke imati policistične jajnike?
Da se dio energije koji se ulaže u zaštitarstvo usmjeri na promatranje i shvaćanje svake jedinke ne-ljudske životinje kao individue koja ima svoje potrebe i karakter, možda bi lakše promislili o tome da svaka od njih jednako tako želi biti uvažavana, između ostaloga na polju ostvarivanja obitelji i slobodnog kretanja. A onda dio te energije usmjeriti i na ljude koji neodgovorno izbacuju životinje za koje bi trebali biti svjesni da su itekako ovisne o njima, ljude koji im svjesno čine nešto nažao jer od njih ne možemo zaštititi ikoga, bio on/ona kastriran(a) ili ne.
Nakon pasa i mačaka, tko je idući? Lisice za koje često čujemo da su se spustile u naseljena područja? Nitko ne treba okrenuti glavu i ne pomoći životinji ako ju zatekne ozlijeđenu i bespomoćnu, što ne znači da odstranjivanje nečijih spolnih organa trebamo prihvatiti kao poželjan i obavezan čin kojim bi se smanjila patnja samo nekih vrsta životinja.
Jedno je sigurno, životinja kojoj su operativnim zahvatom odstranili jajnike ne može oboljeti od tumora jajnika, opet postoji niz drugih bolesti i situacija u kojima može stradati. Kao i kod ljudskih, tako i kod ne-ljudskih životinja, ne možemo uvijek spasiti baš svakoga.
Nekada smo kao ne-vegani razmišljali kako je najnormalnije da neke životinje koristimo za jelo i viđamo ih na tanjuru dok druge mazimo, pazimo, odnosimo se prema njima cijeneći ih više nego neke druge vrste. Tako se i sada uljuljalo u neko stanje jednoobraznog, sistematskog djelovanja gdje opet čovjek sam sebi dao dozvolu da kontrolira druge i relativizira njihove interese.
Da se vratim na svoju prvu rečenicu, kao što smatram da svaka životinja ima pravo na život, smatram da svakoj pripadaju sva temeljna prava koja pripadaju i meni, što ne uključuje prava na besplatnu zdravstvenu skrb, besplatno obrazovanje, pravo na glasanje itd.
Kao što ne želim da netko meni prisilno vadi neke organe, ne želim to bilo kome drugome, bez obzira na to pojavljuje li se taj netko u obliku ljudske ili ne-ljudske životinje. Kao što mi je žao da su konji zatvoreni svaki u svom boksu i ne mogu se međusobno dodirivati, potrčati zajedno kad to požele, ne želim tako ograničavati ni pse i mačke, već gledati naprijed kako im postepeno vratiti dio teritorija na koji smo se mi ljudi proširili i pomalo ih privikavati na što samostalniji život jer ljubav prema životinjama nije samo držanje u stanu i mahanje repićem, ljubav im se može iskazati i tako da im se omogući sloboda kretanja i da ne donosimo odluke umjesto njih i prisilno te odluke sprovodimo nad njima.
„Sloboda se ne druži sa silom, kao što se ljubav ne druži s mržnjom, kako se svjetlost ne druži s tamom.“
– Ljudevit Vuličević
Komentar / pitanje s Fejsa br. 1: Dok god uživamo život koji nije po metodama spomenutim milijun puta, nemamo pravo seruckati o Nadreality show-u… govori se o psima i mačkama, dakako da su sve životinje jednako važne… otkuda pravo nuditi svjesno patnju, bilo kojem biću uz uvjete koje im pruža nedovoljno empatičan tzv. čovjek?
Odgovor: Svjedoci smo članaka i fotografija o slobodnim konjima, iz nekog razloga neki ne smatraju to dovoljno realnim. Opet smo došli do momenta gdje se zagovornici kastracije pitaju otkuda pravo bilo kojem biću (pretpostavljam bilo kojoj životinji) nuditi svjesno patnju, no s druge strane ipak govore samo o zaštiti pasa i mačaka metodom kastracije i udomljavanja. Dakle, zadiranjem u dijelove tijela i intervencijom u živote samo određenih životinjskih vrsta, sudjelujemo u vrstaštvu. Kastracija je jedna od zadnjih bastiona vrstaštva. Upravo se radi o tome da ako čovjek na ikoji način želi nauditi nekome, onda se trebamo usredotočiti na pokušaj sprečavanja takvih zločina / zločinaca, a ne dirati u nečija jaja ili jajnike.
Komentar / pitanje: Sada uz sterilizacije i kastracije preko 90% svjetske populacije pasa i mačaka nikada ne nađe dom, dakle u prijevodu crkavaju u najvećim mukama po ulicama i postojite vi ljudski stvorovi koji biste napravili još napuštenih. Sram vas bilo sve!
Odgovor: Upravo suprotno. Svjesna sam da je čovjek neke životinjske vrste učinio ovisnima o sebi. Ne zagovaram da itko tako ovisne individue napusti i izbaci na cestu, već mislim da se taj međuovisnički odnos gdje čovjek „posjeduje“ samo određene vrste i svjesno radi odabir prehrane koja uključuje druge ubijene životinje treba prestati forsirati. Kako ljudske, tako i ne-ljudske životinje umiru, neke prirodnom smrću, nekoga zadesi neka nesreća ili bolest, pa smo svjedoci toga da ne kastriramo lisice, zečeve, ptice, guštere, žabe, ježeve, fazane, srne, vukove, jelene, vrane, krtice, golubove, jelene…
Zanima me i razmišljaju li ljudi, pogotovo vegani, kad kupuju mesnu hranu za tzv. „kućne ljubimce“ o tome i kako donose odluku koja ubijena životinja će danas biti u zdjelici psa ili mačke kojeg su preuzeli na skrb? Vrijedi li život kunića, krave, ribe ili svinje manje od života drugih životinjskih vrsta?