Badnjak i prijezir prema životu – zanima li vas uopće čija majka je na vašem blagdanskom stolu?

Badnjak i prijezir prema životu – zanima li vas uopće čija majka je na vašem blagdanskom stolu?

1 3835

Da bismo uživali u mesu, skloni smo zatvoriti oči i pred samoubojstvima koje počinjavaju svinje zabijanjem glava u pregrade i zidove. Ali i dalje tvrdimo da one ništa ne znaju, da nisu svjesne i da nemaju kapacitet patnje.

Napisala: Anamarija Helena Milardović

Stojiš na vjetrometini, studenački slavonski vjetar ti brije po obrazima i golim šakama. Znaš da nema kreme koja će to u kratkom vremenu sanirati. I znaš da se u svojoj debeloj, toploj, dugoj jakni s kapuljačom smrzavaš. Da ne pomažu dupli ulošci u tenisicama jer ti hladnoća prodire kroz đonove i ne osjećaš više prste ni stopala… I znaš da te život razmazio. I da sve uzimaš zdravo za gotovo.

I shvaćaš, u tom jednom danu u kojem trpiš hladnoću u jakni kojoj si čak i boju pomno birao da je što bolje uskladiš s ostalom odjećom, da stojiš nemoćan i sam; sam među svjetinom.

Ovi kojima si došao odati počast nisu imali tu tvoju jaknu, ležali su goli i bosi, polu-živi na golom betonu. I čekali svoj red.

Osjetiš miris straha u zraku, nemoći koja te komada. Osjetiš nož pod vratom, bušilicu u nozi, osjetiš “brijanje” brade nožem.

Osjetiš tu strpljivost svog krvnika; on ima metoda koliko mu mašta dopušta, nebo je granica; a on ima i vremena.

Jer rekli su mu da je to posao koji treba odraditi i on će strpljivo dočekati svako novo grlo na svoj nož i u svako novo čelo će sasuti cijeli rafal. Jer situacija nalaže da se ne štedi. Jer on tamani jednu cijelu za njega neprihvatljivu vrstu, pripadnike nekih Drugih koji ne trebaju postojati.

I ne možeš ništa drugo nego osjećati te žrtve, svih 261 smaknuti, bez suđenja, bez pravde. Oni na taj jedan dan prestaju biti broj, dobivaju imena i lik, čitaš im godine. Čitaš da je nerođena beba Sunčica nožem izvađena iz utrobe još žive majke. Čitaš neočekivan podatak da je 2,4% zarobljenika kastrirano.

Bez namjere da umanjim ijednu smrt u Vukovaru ili bilo gdje u svijetu, scena prilaznog puta konc-logoru na Ovčari – kroz desetke i danas postojećih konc-logora sa životinjama – sablasno je iskustvo.

Ništa se nismo maknuli od Ovčare, Stajićeva, Auschwitza, Bergen-Belsena, Jasenovca…

Čovjek je bio i ostao surov. Čovjek je postao tek sjena ljudskosti.

Sve smo mi to lijepo osmislili i dan-danas savršeno funkcionira. Samo se primjena master-plana mijenja prema potrebi. Povremeno ga primijenimo na ljudima, a u cjelokupnom međuvremenu na životinjama. Ironično, pitamo se odakle čovjeku ideja da tako postupi s drugim ljudskim bićem. A poligona za uvježbavanje imamo napretek i u punom su pogonu 24 sata dnevno diljem svijeta. Oni postoje i rastu iz dana u dan, a smrti pod svojim nogama gomilamo iz sekunde u sekundu.

Koliko samo često razbijam glavu pitanjem kako je moguće da se ljudi ne žele odreći mesa pa im sama tražim opravdanja u neinformiranosti i nedostatku osviještenosti. Obavezno se, pritom, pokušavam prisjetiti jesam li i ja prije bila u tom stanju svijesti. I što mi na kraju preostaje nego osmisliti još jedan izgovor: “Treba im vremena…”

Ne moram više razbijati glavu tim pitanjem. Ovaj vikend sam dobila izravan odgovor jednog pojedinca, ali odgovor koji pokriva sve takve izgovore:

“Ne pada mi na pamet odreći se luksuza koji mi se pruža.”

Ljudi iskorištavaju, muče, sakate, siluju, ubijaju životinje – jer im se tako hoće i jer im je to dopušteno.

Sami smo sebi dopustili pokleknuti pred etičkim izazovom današnjice i bahato se usuđujemo i dalje tvrditi da ne možemo bez mesa, mlijeka, jaja, krzna, kože, testiranja na životinjama.

Puštamo da svjesna bića koja osjećaju bol, strah, patnju netko uime slasti zatvara, muči, kasapi, kolje. Dajemo svoju suglasnost da ih u naše ime još žive “obrađuju”. Pritom ih naživo kastriramo, odsijecamo repove, kljunove. Drobimo ih žive jer su nam nepotrebni i stvaraju nam trošak. Žive ih zakopavamo. Držimo ih u fekalijama, bolesne, zaražene, u bolovima. Ciljano ih ograđujemo u što je manje moguće ćelije da ostanu cijeli život nepomične kako ne bi razvijale mišićnu masu. Na njima još živima stvaramo i održavamo nemišićavo tijelo da nam meso bude mekše. Ne pružamo pomoć bolesnima pojedinačno nego ih kroz vodu i hranu i bolesne i zdrave nakrcavamo antibioticima. Kljukamo ih steroidima da im tijela budu što veća i kažemo da “proizvodimo” meso. Uzgajamo ih masovno i porobljene debljamo do mjere da im pucaju noge pod vlastitom težinom. Pokoravamo ih elektro-šokerima. Prevozimo ih žive kamionima, vlakovima, brodovima da nam “što duže ostanu svježe” Bez obzira na to što im uslijed prijevoza pucaju tetive i kosti jer su cijeli život kao kipovi stajale na komadu betona.

Da bismo uživali u mesu, skloni smo zatvoriti oči i pred samoubojstvima koje počinjavaju svinje zabijanjem glava u pregrade i zidove. Ali i dalje tvrdimo da one ništa ne znaju, da nisu svjesne i da nemaju kapacitet patnje. Osim toga, potrebno je zatrti svaku poveznicu između čovjeka i životinje pa tvrdimo da je samo čovjek sklon samoubojstvu. Time im dodatno oduzimamo ideju o sposobnosti patnje i donošenja odluka. Snimke klaonica pokazuju kako tele pred klanje zna što će mu se dogoditi. Ono urla, bježi, bacaka se. Ali s druge strane stoji 10 snažnih muškaraca koji znaju svoj posao. I sve do jednog teleta svladavaju, ruše na pod i kolju dok se ono uzaludno opire i bori za život.

Rasizam, šovinizam, seksizam, homofobija – promjena svega navedenog na bolje je nastupila tek zabranama. Nikada pojedinačnim prosvjetljenjima.

Veganstvo je zagovaranje i življenje nenasilja. Ali njegovo širenje je dugotrajan proces jer edukacija i osvješćivanje pojedinaca zahvaća minoran broj ljudi u previše vremena.

A one i dalje leže na golom betonu i čekaju svoj red.

 


Anamarija Helena Milardović o sebi:

Anamarija Helena Milardović

Anamarija Helena Milardović

Autorica sam objavljenih djela „Hrana i ekologija” i kratke priče “Posljednji brod” uvrštene u antologiju hrvatske klimatske fikcije “Homo Climaticum”.

Slikam nekim svojim stilom, pišem pjesme i prozu, članke za fitness portal i blog.

Pišem kratke priče, a najviše me privlače SF i horror. Sudjelujem u performansima s ciljem osvješćivanja ugroženosti životinja i maštam o danu kada će veganstvo prodisati punim plućima. Glasna sam i uporna u borbi za okoliš.

U formalno obrazovanje uvrštavam Menadžment u kulturi i turizmu te Informacijski i komunikacijski studij Filozofskog fakulteta u Zagrebu.”

1 KOMENTAR

  1. Može se do mesa i bezbolnije po životinje. Samo onda to meso ne bi bilo toliko jeftino i svima dostupno.

Odgovori: