Istinska opozicija bili bi samo oni koji osporavaju i odbijaju ovaj politički sistem, “antidemokratski demokratizam”, te se politički aktiviraju na drugom planu, u najširem smislu riječi “politički”, vraćajući politiku njenom izvornom značenju – zajedničkom, horizontalno strukturiranom bavljenju javnim stvarima i općim dobrom.
.
Autor: Hrvoje Jurić
.
“Samo da to već jednom prođe…” – rečenica je koju se ovih dana često može čuti, u raznim prilikama, od različitih ljudi. Ali ne tiče se ni poplava, ni izbjegličke krize, premda baš tako zvuči, nego predstojećih parlamentarnih izbora i osobito predizborne kampanje. “Samo da to već jednom prođe… pa kako god bilo.” Ta rečenica govori o “stanju nacije” više nego sve političarske i politološke analize kojih ovih dana ima u neograničenim količinama. Društvena atmosfera i raspoloženje građana u nerazmjeru su s naelektriziranom atmosferom koju stvaraju političari i s njihovim euforičnim raspoloženjem. Zahvaljujući insceniranim predizbornim skupovima i masmedijskom hypeu, političari možda ne znaju (a i da znaju, vjerojatno ih ne bi suviše brinulo) koliko je recentni politički show zamoran i besmislen onima zbog kojih se, deklarativno, organizira te da većina ljudi – među kojima su i oni koji će nevoljko, s različitim razlozima, izaći na izbore – smatra kako je to čisti gubitak vremena i novca, jer se u suštini ništa neće promijeniti (pogotovo ne nabolje).
Dijametralno suprotno hiperoptimističnim tonovima političarskih govorancija, većina građana osjeća beznadnost i bezizlaznost. Ipak, mnogi će opet izaći na biračka mjesta: “zato što se to mora”, “zato što mi je prijatelj/rođak/susjed na listi”, “zato da ne bi pobijedili lijevi (komunisti) ili desni (fašisti)”, “zato što sam već više od 20 godina član stranke, što god danas mislio o njoj”, “zato što bih mogao računati na posao ako oni dođu na vlast”, “zato da im, križanjem listića ili pisanjem poruke na njemu, pokažemo što zapravo mislimo” ili, najrjeđe, “zato što će možda ipak ovog puta biti malo drugačije”.
Oni koji će, usprkos svom negativnom stavu, izaći na birališta nisu ništa manje bezvoljni u pogledu “volje naroda” od onih koji neće izaći zato što u tome ne vide smisla ili ih sve to naprosto ne interesira. Oni samo, razmišljajući kratkoročno ili ne razmišljajući uopće, pristaju na zadana pravila igre i time hrane društveno-političku pasivnost, apatiju i očaj. I onemogućuju nastanak istinske opozicije vladajućem političkom sistemu, koji je samo produžena ruka krupnog kapitala.
SDP-ov koalicijski partner HDZ, jasno je već odavno, nije nikakva opozicija trenutno vladajućima. Opozicija nisu ni “treći putovi” na kojima bivši članovi SDP-a, HDZ-a i drugih interesnih grupacija ili kriminalnih organizacija traže novu tržišnu nišu, premda i dalje zastupaju parole, programe, stavove i vrijednosti matičnih partija. Istinska opozicija nisu ni oni koji bi htjeli da u državnom parlamentu kapitaliziraju županijske, općinske i gradske političke uspjehe, želeći učiniti malo lokalnijim pseudodemokratski parlamentarizam i neoliberalni kapitalizam, s kojima inače nemaju problema; ni različiti ekshibicionisti koji na izborima dobivaju manje glasova nego što imaju kandidata na listama; ni novije “aktivističke stranke”, oni koji su pobrkali građanski angažman (kroz direktne akcije, grassroot-inicijative, sindikate, nevladine organizacije, itd.) s takmičenjem u sferi tzv. visoke politike, gdje prazni spektakl i obilan novac nužno korumpiraju izvorne i iskrene motivacije i intencije, te uludo troše vrijeme, energiju i sredstva koje bi se moglo uložiti u organiziranje dezorganiziranih nezadovoljnika mimo oficijelnog političkog teatra. Opoziciju, dakako, ne predstavlja ni amorfna masa građana koji će na biračkom mjestu zaokružiti neke brojke i slova zaokružujući zapravo neko “protiv”.
Istinska opozicija bili bi samo oni koji osporavaju i odbijaju ovaj politički sistem, “antidemokratski demokratizam”, te se politički aktiviraju na drugom planu, u najširem smislu riječi “politički”, vraćajući politiku njenom izvornom značenju – zajedničkom, horizontalno strukturiranom bavljenju javnim stvarima i općim dobrom. Drugim riječima, istinska opozicija bio bi izvanparlamentarni i antiparlamentarni, direktnodemokratski nastrojeni, organizirani politički pokret onih koji ne pretendiraju postati vladari niti svojim participiranjem davati legitimitet ovim ili onim vladarima.
Ovakve misli lako se mogu proglasiti lakomislenim, nerealnim, nepragmatičnim i, naposljetku, neučinkovitim. Ali neka. Još ću ih i podebljati s jednako “nerealnim”, “nepragmatičnim” i “neučinkovitim” mislima nekih “lakomislenih” mislitelja koji nisu vjerovali u kapitalom korumpiranu parlamentarnu politiku, nego su zagovarali radikalnodemokratska rješenja i itekako se angažirali u njihovoj provedbi, suprotstavljajući se raznim vlastima i vlasti općenito.
Prije točno 130 godina, u jesen 1885., francuski anarhist i revolucionar (inače ugledni geograf) Élisée Reclus, odgovarajući drugovima na pitanje o smislenosti uključivanja u izbore, zapisao je:
“Glasati znači abdicirati. Imenovati jednog gospodara ili nekoliko gospodara na kratki ili dugi period znači odreći se vlastitog suvereniteta. Bilo da postane apsolutni monarh, ustavni princ ili obični izabrani predstavnik s malim dijelom kraljevske vlasti, kandidat kojeg uzdignete na tron ili stavite u fotelju bit će vaš poglavar. Time imenujete ljude koji su iznad zakona jer ih oni pišu i njihova je misija natjerati vas da im se pokorite. Glasati znači biti lakovjeran. To znači vjerovati da će ljudi poput vas, čim zazvoni zvonce, odjednom steći vrlinu poznavanja i razumijevanja svega. Čini vam se da inteligencija vaših izabranih predstavnika – koji bi trebali odlučivati o svemu, od šibica do ratnih brodova, od kresanja drveća do istrebljivanja crvenih ili crnih sela – raste s golemošću njihovog cilja. Povijest vas uči da se zbiva upravo suprotno. Moć uvijek zaluđuje, a govorancije zaglupljuju. Glasati znači izazivati izdaju. Nesumnjivo je da glasači vjeruju u poštenje onih kojima poklanjaju svoje glasove i vjerojatno su u pravu prvog dana, kad su kandidati još uvijek u mukama svoje prve ljubavi. Ali svaki dan ima svoje sutra. Čim se dogode promjene i ljudi se mijenjaju. Danas se kandidat klanja pred vama, vjerojatno preduboko. Sutra će se uspraviti, vjerojatno previsoko. Preklinjao je za glasove, a izdavat će vam naredbe. Može li radnik nakon što postane nadglednik ostati ono što je bio prije negoli je stekao šefovu naklonost? Ne uči li vatreni demokrat kako da pogne glavu kad se bankar udostoji da ga primi u svoj ured, kad mu kraljev sluga ukaže čast da razgovara s njim u predvorju? Atmosfera ovih zakonodavnih tijela je nezdrava: šaljete svoje predstavnike u koruptivni milje. Nemojte se iznenaditi da ga oni ostavljaju korumpiranim. Uglavnom, nemojte abdicirati, nemojte predati svoju sudbinu u ruke ljudi koji su nužno nesposobni i koji su buduće izdajice. Ne glasajte! Umjesto povjeravanja svojih interesa drugima, branite ih sami. Umjesto upošljavanja advokata koji će vam preporučiti što da činite u budućnosti, djelujte! Ako ljudi imaju dobru volju, neće im nedostajati prilika. Prebaciti odgovornost za vlastito ponašanje na druge znači ne imati dovoljno odvažnosti.”
Pjotr Kropotkin: “Što se zapravo traži od glasača? Da pronađu čovjeka kojem će povjeriti pravo da odlučuje o svemu što im je najdragocjenije: o njihovim pravima, o njihovoj djeci, o njihovom radu.”
Iste godine, 1885., jedan drugi anarhist i revolucionar (inače također geograf), Pjotr Kropotkin, objavio je u knjizi Riječi pobunjenika esej “Predstavnička vlast”, gdje je zapisao:
“Što se zapravo traži od glasača? Da pronađu čovjeka kojem će povjeriti pravo da odlučuje o svemu što im je najdragocjenije: o njihovim pravima, o njihovoj djeci, o njihovom radu. (…) Što se danas traži od glasača? Od deset, dvadeset, čak stotinu tisuća ljudi koji se ne poznaju još od Adama, koji nikad nisu vidjeli jedni druge i sigurno se nikad neće sresti da raspravljaju o zajedničkim problemima, očekuje se da se dogovore oko izbora jednog čovjeka. Štoviše, taj čovjek neće dobiti mandat da objašnjava precizne stvari ili da brani odluke o posebnim poslovima. Ne, on će u trenu postati ‘Katica za sve’, od koje se očekuje da odlučuje o bilo kakvom pitanju, a njegove će odluke postati zakon. U takvim okolnostima iznevjerava se narav delegiranja i ono postaje apsurdnim.”
A vrijedi navesti i Kropotkinov opis predizborne kampanje jer, eto, ni nakon više od jednog stoljeća ništa se nije promijenilo u psihi i metodama političara:
“Moram li opet ponuditi sliku, tako odbojnu, tako dubinski odvratnu, koju svi poznajemo – sliku onoga što se događa tokom izbora? U buržoaskoj Engleskoj i u demokratskoj Švicarskoj, u Francuskoj kao i u Sjedinjenim Državama, u Njemačkoj kao i u Argentinskoj Republici – nije li ta tužna komedija posvuda ista? Mora li se reći kako agenti i izborni štabovi smišljaju i provode izbore obećavajući na sve strane, politički na skupovima i osobno pojedincima: kako penetriraju u domove, laskajući majkama, djeci, a ako je potrebno, i mazeći ‘glasačevog’ astmatičnog psa? Kako se rastrče naokolo po krčmama i kafićima, nastojeći preobratiti glasače i uvući ih u svoje rasprave baš kao njihovi parnjaci u lopovluku, oni koji nastoje uvući ljude u svoje trikove s trima kartama? Kako se kandidati, gradeći se poželjnima, pojavljuju među “dragim glasačima” s dobronamjernim smiješkom, skromnim izgledom i umilnim glasom (…). Moramo li navoditi lažljive – posve lažljive – programe, bilo socijalističko-revolucionarne ili tek oportunističke, u koje ni sam kandidat ne vjeruje više nego što vjeruje previđanjima Old Moore’s Almanacka (astrološkog magazina, op. H. J.), ali ga ipak zdušno brani, sonornim glasom, hineći osjećajnost, poput klauna ili lutajućeg glumca?”
Slični opisi i uz njih poslane antiizborne poruke mogu se pronaći i kod mnogih drugih radikala, osobito anarhista poput Mihaila Bakunjina, Aleksandera Berkmana i Emme Goldman. No zaključak je isti, a često se sažima u izreci koju se pripisuje Emmi Goldman: “Kad bi izbori mogli nešto promijeniti bili bi zabranjeni”.
Što onda da se radi sada, u ovu ili neku drugu “izbornu nedjelju”? Poruka je jednostavna: Ne glasaj! Ali istovremeno treba reći: Poduzmi nešto! Ne glasaj, ali ne budi apolitičan. Daj otkaz oligarsima, partitokratima i onima koji ih, iz vlastitog interesa ili vlastite zbunjenosti, podržavaju, te učini nešto drugačije od onog što se danas nudi pod imenom politike, demokracije, izbora, društva pa i života, nešto što će barem malo destabilizirati sistem reprodukcije svakodnevnog, društvenog i političkog života. Poduzmi nešto u svom kvartu, na svom radnom mjestu, u svojoj školi ili na fakultetu… gdje god si zoon politikon. Organiziraj se s drugima koji ne bi ovo i ovako, ali možda još ne znaju što bi htjeli ili kako bi postigli nešto što žele. Prvenstveno se informiraj i educiraj šire i dublje nego danas, jer glavna prepreka bilo kakvim promjenama jest široka i duboka manipuliranost građana koji su otupljeni i zatupljeni političko-ekonomski manipuliranim medijima. Ne glasaj i poduzmi nešto drugo, ali nemoj se osjećati loše zbog toga, jer aktivno nesudjelovanje na tzv. izborima mnogo je aktivnije od pasivnog sudjelovanja, a o pasivnom nesudjelovanju da se i ne govori. U konačnici, “Ne glasam” može biti etički stav, a kao i svi drugi etički stavovi on počiva na onome što treba učiniti, iz uvjerenja, bez obzira na neposredne danosti i bez očekivanja instant-rezultata, a ne na onome što se, pragmatično gledajući, može učiniti u danim okolnostima kako bi se ostvarila neposredna, često vrlo varava korist. Ali ne-djelovanje, ako je etički artikulirano, mora povlačiti za sobom neko drugo djelovanje.
Nažalost, “glasanje” (osobito otkad je uveden novohrvatski termin “glasovanje”) zauzelo je čitavo semantičko polje ispuštanja vlastitog glasa u sferi javnosti, društva i politike, čitavo polje javnog, društveno-političkog angažmana, čitavo polje demokracije i participacije. Nasuprot tome, naš glas ne bi se smio svoditi na ono što se danas naziva glasanjem (ili glasovanjem), a što u praksi znači kratkotrajno neartikulirano glasanje onih koji su inače bez glasa. Dapače, upravo to glas(ov)anje ušutkava naš glas.
Nažalost, čak i mnogi politički osviješteni ljudi podleći će pritiscima koji ih guraju prema izbornim kutijama, kao što su već više puta nasjeli na strašenje dolaskom “ustaša” i “partizana” ili na prozirnu dijalektiku mrkve i batine, pa će se neka nova (a zapravo nova-stara) politička garnitura moći dičiti “visokom izlaznošću” na izborima, što obično znači 40-60 posto otromboljenog biračkog tijela, skupa s nevažećim glasačkim listićima. Ono “Ne glasaj” i “Poduzmi nešto” odnosi se prvenstveno na njih.
Ima neke simbolike u činjenici da je, uoči ovih parlamentarnih izbora i samo par sati prije početka tzv. izborne šutnje, u glavnom gradu Republike Hrvatske i svih Hrvata nastupao Damir Avdić, bosanski pjesnik, romanopisac, pjevač, muzičar i performer, kojeg mnogi s pravom smatraju najizvornijim glasnogovornikom obespravljene i obesmišljene većine u našim rasturenim balkanskim zemljicama. Naime, u samo nekoliko Avdićevih stihova, koje je manjina potencijalnih hrvatskih birača čula u petak, 6. studenog 2015., ima više sadržaja nego u svim programima, govorima i izjavama koje smo mogli čuti od hrvatskih političara u predizbornoj kampanji bez početka i kraja. Na primjer, u pjesmi “Čuvaj se”, koja sadrži poruku onima koji još razmišljaju da li će izaći na tzv. izbore i za koga će, ako izađu, glasati:
Čuvaj se patriota i najboljih sinova,
zamotaće te u zastavu i ostavit’ u blatu,
izvući na godišnjicu
da mobilišu naciju.
Pazi se profesionalnih ljubitelja manjina,
kad ti budu iskopavali kosti, oni će se zgražati sa udaljenosti.
Ne nosi tuđe ideale, ne lomi leđa džaba,
ako padnu najebaćeš s njima, ako pobijede najebaćeš sam.
.
A ta pjesma sadrži i persifliranu poruku onih za koje će bezglasni hrvatski glasači glasati u nedjelju, 8. studenog 2015.:
Rušimo da se ne bi samo urušilo,
ako se uruši, moraćemo izgraditi novo,
ako srušimo, izgradićemo isto,
promjena je naša mantra,
istost je naša konstanta.
.
Preuzeto sa: http://www.h-alter.org/vijesti/glasanje-bezglasnih
